Picula nakon Mladića: skinuti Vučićev imunitet — EU mora stati s podilaženjem Beogradu

BRUXELLES / BEOGRAD — Pokop Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid, nije bio „privatna obiteljska stvar“. Bio je državni signal. Hrvatski europarlamentarac i izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju Tonino Picula to je rekao bez uobičajene bruxelleske magle: politika popuštanja Aleksandru Vučiću mora stati. Imunitet od sankcija — skinuti. Podilaženje režimu — odbaciti. Narodni Reporteri ne trebamo prijevod. Kad Beograd slavi zločinca, a Bruxelles šuti „zbog stabilnosti“, Hrvatska plaća račun — u sjećanju, u pregovorima, u svakom novom valu revizionizma koji se pretvara u udžbenik i u uličnu povorku.

Picula: od šoka do reakcije

Picula je jasno rekao da pokop Mladića mora iz temelja promijeniti dugogodišnju politiku popuštanja Vučiću — osobito onu koju su prakticirale „benevolentna“ Europska komisija i utjecajne države članice. Nije ostao na jednoj noći u Beogradu. Podsjetio je na Vučićev odlazak u Moskvu na vojnu paradu, na Banjsku na sjeveru Kosova, na zakone koji narušavaju neovisnost tužiteljstva i na kršenje demokratskih standarda nakon tragedije u Novom Sadu. Lanac događaja nije slučajan. Lanac je metoda.

Poruka je oštra: europski čelnici iz faze šoka trebaju prijeći u fazu reakcije. „Njegov imunitet od sankcija treba biti konačno uklonjen, a politika podilaženja režimu odbačena. Ovakva vlast ne može biti nedodirljivi, pomalo povlašten partner Bruxellesa na Zapadnom Balkanu.“ To nije diplomatski ukras za press-release. To je opis stvarnosti koju Zagreb godinama gleda dok EU broji „napredak“ u poglavljima i dok se u Beogradu palište sjećanja pretvara u pozornicu.

Mladić kao litmus-test Europe

Srbija smije birati svoj put — ali put u Europsku uniju ne može ići preko državnog blagoslova genocida. Povijesni revizionizam nije folklor; to je oružje. Dok se u Beogradu Mladića sahranjuje kao heroja, u dijelu Europe još se Hrvatsku poučava o „suočavanju“ i „regionalnoj empatiji“. Dvostruki kriterij nije greška birokracije. Dvostruki kriterij je politika. Picula traži kraj te politike — i u tome ima pravo, bez obzira na stranačke etikete koje medijski kartel voli lijepiti na svaku jasnu rečenicu iz Zagreba.

Narodni Reporteri podsjećamo: genocid nije „kontekst“. Genocid je presuda. Tko slavi osuđenika, bira stranu. Tko takvom režimu nudi privilegij partnerstva, bira komfor umjesto pravde. Hrvatska žrtava Vukovara, Škabrnje, Ovčare i tisuća drugih mjesta ne duguje Europi šutnju da bi netko u Bruxellesu lakše zatvorio dossier.

Sedak o AfD-u: birači žele granice

U istom pregledu tjedna komunikacijski stručnjak Kristijan Sedak komentirao je uspon AfD-a: lokalni identitet, obećanje promjene, komunikacija preko YouTubea i influencera umjesto klasičnih stranaka. Bit za Hrvatsku nije u njemačkim stranačkim brendovima. Bit je u poruci birača: granica, red, kraj uvoza kaosa. Europa koja kažnjava birača jer traži sigurnost, a miluje režime koji slave zločince, bira krivu stranu povijesti. Sedakova analiza uspjeha AfD-a — mladi kadar, drugačija komunikacija, jamstvo promjene — zapravo je zrcalo europskog neuspjeha da čuje vlastiti narod.

Otpad kao sustavni poraz — bez partijskog obračuna

Slaven Dobrović o Gospiću i gospodarenju otpadom rekao je ono što građani već znaju: sustav ne služi svrsi. Regulacije su zakazale; sektor se vodi iz sjene. Narodni Reporteri to čitamo kao upozorenje o državnim kapacitetima i europskim standardima koji se potpisuju, a ne provode — ne kao priliku za jeftini partijski obračun. Hrvatska treba funkcionirajući sustav gospodarenja otpadom, transparentne centre, kraj klijentelizma u sjeni — bez obzira tko sjedi u županijskim uredima. Problem je sustavni. Rješenje mora biti državničko, ne kampanjsko.

Što Zagreb mora tražiti

Piculina linija je hrvatska linija: bez imuniteta za režim koji normalizira Mladića. Bez „stabilokratacije“ koja Hrvatsku gura u ulogu tihog susjeda. Suverenizam znači i vanjsku politiku koja ne guta sramotu zbog tuđeg komfora. Bruxelles može birati — partnerstvo s narodima koji poštuju žrtve ili privilegij s onima koji slave njihove ubojice. Mi biramo prvo. I očekujemo da hrvatska diplomacija, u Bruxellesu i u bilateralnim odnosima, ne mekša ton kad zločin dobije državni pokop.

Izvor: narod.hr (Sedak / Dobrović / Picula — pregled tjedna).