Živković traži nove izbore zbog otpada. Zurovec: prvo pometite Zagreb

Na N1 su se Marin Živković iz Možemo i Dario Zurovec iz Hrvatskog puta sukobili oko otpada u Gospiću. Živković je tražio „odgovornost“, „nove izbore“ i „novu vladu“. Zurovec mu je uzvratio riječju koju Možemo najmanje voli čuti: licemjerje. U središtu nije samo lička deponija. U središtu je Zagreb koji Možemo godinama drži kao moralni pečat, a koji i dalje vuče vlastite čireve.

Poziv na izbore iz grada koji nije očistio vlastito dvorište

Živković kaže da građani više nemaju povjerenja u Vladu oko sanacije otpada. Strah od trovanja i bogaćenja na smeću realan je i treba ga uzeti ozbiljno. Ali tko upravlja Zagrebom? Možemo. Tko je obećao riješiti golema odlagališta u prvoj godini? Ista politička obitelj. Tko danas u Saboru i na televiziji dijeli lekcije o „sustavu“? Ista ekipa.

Zurovec je pogodio živac. Ugovori, koncesije i odgovornost Grada Zagreba nisu fusnota uz gospićku dramu. Dok Možemo u nacionalnoj emisiji traži pad Vlade, lokalno ostaju Resnik, Jakuševac i pitanje tko je što potpisao, tko je što propustio prijaviti, tko je biračima prodao rokove koji nisu stigli. Licemjerje nije uvreda radi uvrede. Licemjerje je opis metode.

Reporterka je pitala jesu li građani nakon Aktualca dobili odgovore ili samo prepucavanje. Živkovićev odgovor otišao je ravno u izbornu retoriku. To je signal. Kad nemaš operativni plan koji nadmašuje vladine faze, ideš u krizu mandata. Kriza mandata je najjeftiniji proizvod u oporbenoj radnji.

Otpad kao kampanja, ne kao logistika

Rasprava o Gospiću opravdano je napeta. Građani u Raši i Koromačnom ne žele tuđi problem u svom dimnjaku. Protesti nisu folklor. Vlada mora isporučiti faze uklanjanja, nalaze i kazne za ilegalno odlaganje. Oporba ima pravo postavljati pitanja. Nema pravo pretvarati svaki kamion u referendum o mandatu dok sama u Zagrebu nije zatvorila vlastite račune.

Živkovićev poziv na nove izbore zvuči kao briga za zdravlje. Zvuči i kao bijeg s gradskog terena na kojem Možemo više nema moralnu prednost. Kad nemaš čist Zagreb, tražiš „čišćenje“ države. Kad nemaš odgovor za odron i radnika bez ruke, tražiš kameru i krivca u Banskim dvorima.

Hrvatski put i slične snage u tome imaju jednostavnu prednost: ne nose teret zagrebačkog mandata Možemo. Zato im je lakše reći naglas ono što mnogi šapuću. Otpad je tema cijele Hrvatske. Moralni monopol jedne zagrebačke sekte više nije.

Što građani stvarno trebaju

Trebaju brojke, rokove, laboratorijske nalaze i imena odgovornih. Ne trebaju panel o tome tko je „licemjerniji“. Deseci tisuća prijava ilegalnog otpada diljem zemlje pokazuju sustavni lom. Sustav se ne liječi televizijskim dvobojem u kojem Možemo opet glumi tužitelja, a zaboravlja da je u Zagrebu tuženik.

Sanacija se mjeri tonama odvezenog materijala i zatvorenim lokacijama. Ne brojem poziva na izbore. Tko to miješa, radi kampanju, ne komunalnu službu.

U praksi to izgleda ovako. Možemo u Zagrebu godinama prodaje priču o nadzoru, transparentnosti i „gradskoj pravdi“. Paralelno raste popis lokacija koje smrde, odrona koji ubijaju i ugovora koje javnost vidi tek kad pukne skandal. Zatim isti politički krug izađe na nacionalnu televiziju i zatraži nove izbore jer „sustav ne radi“. Sustav u njihovom gradu radi onoliko koliko su ga pustili raditi.

Zurovec nije jedini koji to vidi. Vidi to i birač koji plaća odvoz, udiše zrak i sluša moralne lekcije. Vidi i poduzetnik kojemu Tomaševićeva vlast šalje kazne brže nego potpore. Vidi i radnik na odronu. Zato televizijski dvoboj nije puki show. To je ogledalo mandata.

Gospić treba sanaciju. Raša treba jamstva. Koromačno treba nalaze. Zagreb treba odgovornost Možemo. Tko te stvari miješa u jednu maglu „krivnje Vlade“, radi politiku, ne ekologiju. Narodni Reporteri razdvajaju te dosjee jer ih Možemo namjerno lijepi skupa.

Zaključak

Narodni Reporteri bilježe ovaj sukob jer pokazuje lom: Možemo želi nacionalnu kaznu za otpad, a lokalnu amnestiju za vlastiti mandat. Zurovec je rekao naglas ono što terenski podaci već govore. Dok Jakuševac i Resnik stoje kao optužnica, poziv na izbore iz istog političkog kruga zvuči kao bijeg, ne kao hrabrost.