Arterarij i YIHR u Zagrebu: predstava o Petrovačkoj cesti, a gdje su 402 ubijene hrvatske djece?

U zagrebačkom Arterariju u petak, 18. rujna 2026., u 19:30 na rasporedu je premijera predstave „U našem vrtu samo trava nije pokošena“, koju režira Roman Nikolić u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak, predsjednicom Upravnog odbora Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR). Predstava je producirana uz potporu Grada Zagreba. Reprize su najavljene za 19. i 20. rujna u isto vrijeme. Autori kao polazište ističu civilna stradanja na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995., posebno sudbinu devetogodišnjeg Žarka Rajića i jedanaestogodišnje Nevene (Nevenke) Rajić. Dio hrvatske javnosti već danima postavlja drugo pitanje: gdje je predstava o 402 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu?

Portal narod.hr prvi je sažeo najavu i reakcije. YIHR je udruga koja u javnosti često relativizira srpsku agresiju, „Oluju“ naziva zločinom i briše razliku između žrtve i agresora. Kad takva mreža, uz novac i prostor Grada Zagreba kojim upravlja Možemo, bira upravo Petrovačku cestu kao scensku temu, riječ je o političkom odabiru sjećanja, a ne o neutralnoj umjetnosti.

Što autori kažu, a što biraju

Nikolić i Šušak tvrde da predstava nije sud ni klasična povijesna rekonstrukcija, nego fokus na obitelj, sjećanje i život nakon tragedije. To zvuči meko. Kontekst je tvrđi. Petrovačka cesta nije u Hrvatskoj, nego u Bosni i Hercegovini. Tema se bira tako da se Hrvatska u očima mlađe publike ponovno stavlja u ulogu krivca za stradalu djecu 1990-ih, dok se sustavna srpska agresija, logori, Vukovar, Škabrnja i stotine hrvatskih dječjih žrtava ostavljaju izvan programa.

Ubojstvo svakog djeteta zločin je. To Narodni Reporteri ne relativiziraju. Relativizacija počinje kad institucije i udruge s gradskom potporom godinama režaju sjećanje samo u jednom smjeru. Tad umjetnost postaje alat za prepakiavanje Domovinskog rata.

402 hrvatske djece i pitanja s mreža

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj ubijeno je 402 djeteta, a više od 1200 ranjeno. Taj broj nije slogan. To su imena, grobovi i obitelji. U komentarima na najavu predstave građani pitaju zašto nema predstave o nerođenom djetetu Ružice Markobašić na Ovčari, o mučenoj i ubijenoj Verici Nikšić iz Široke Kule, o Angelu Žiliću ranjenom kao beba u Škabrnji, o zbjegu preko Velebita, o djeci iz Vukovara odvedenoj u logore. Pitanja su oštra jer su godinama ignorirana u „kulturnom“ krugu koji financira Grad.

Jedan komentator sažeo je mjeru: ubojstvo svakog djeteta zločin je, ali treba imati mjeru. Mjera nestaje kad Možemo i srodne mreže kroz kulturne programe financiraju jednu priču, a 402 hrvatske dječje žrtve ostaju bilješka u arhivu. To nije pomirba. To je brisanje.

Petrovačka cesta: što kažu Hrvatski Ratnik i dr. Ante Nazor

Udruga Hrvatski Ratnik u polemici oko Petrovačke ceste podsjeća na odgovornost za bombardiranje kolone i na svjedočenje bivšeg oficira vojske tzv. RSK Miroslava Bjegovića. Prema njihovim navodima, Bjegović je kao očevidac opisao zrakoplov s crvenom zvijezdom, oznakama JNA i jugoslavenskom zastavom. To je jedna od linija koje mediji bliski relativizaciji rado zaobilaze.

Povjesničar dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 2022. je istaknuo da se u koloni nisu nalazili samo civili, nego i vojna vozila i naoružanje Srpske vojske Krajine. Za civilne žrtve, neovisno o tome je li kolonu napao srpski ili hrvatski zrakoplov, „prvenstveno odgovorni su oni koji su dopustili da se vojna vozila i tehnika vojske RSK povlače zajedno s civilima“. Nazor nije isključio ni mogućnost da zrakoplov nije bio hrvatski. Kad Arterarij i YIHR scenski pakiraju događaj bez tog konteksta, publika dobiva emociju bez vojne povijesti.

Grad Zagreb, Možemo i jednosmjerno sjećanje

Potpora Grada Zagreba ovoj predstavi nije tehnički detalj. To je politički potpis. Dok se iz gradskog proračuna i prostora guraju projekti koji Hrvatsku stavljaju u ulogu krivca, predstave o hrvatskoj djeci žrtvama agresije ostaju izvan „progresivnog“ repertoara. Možemo tako, bez uskličnika i bez lažne nevinačnosti, sudjeluje u kulturnom inženjeringu sjećanja: jedna kolona, jedan okvir, jedan krivac.

Narodni Reporteri ne traže zabranu kazališta. Traže pošten metar. Ako Grad financira bol zbog Petrovačke ceste, neka financira i bol zbog 402 hrvatske djece. Ako YIHR smije na pozornici relativizirati „Oluju“, neka netko smije na istoj pozornici imenovati Ovčaru, Škabrnju i Vukovar bez isprike. Dok toga nema, riječ je o provociranju, ne o pomirbi.

Premijera je u petak u 19:30. Ulaznice nisu jedina cijena. Cijena je i ono što mladi u publici odnesu kući kao „istinu“ o 1995. Hrvatska ima pravo na svoju djecu u sjećanju. 402 imena nisu statistika za fusnotu.

Izvor: narod.hr; iskazi dr. Ante Nazora; Udruga Hrvatski Ratnik.