NA DANAŠNJI DAN 1918.: Boljševici pobili cijelu carsku obitelj Romanov, nisu poštedjeli ni petero djece

Prije točno 108 godina, u noći sa 16. na 17. srpnja 1918., u podrumu jedne kuće u Jekaterinburgu odigrao se jedan od najmračnijih zločina dvadesetog stoljeća. Boljševički odred pogubio je svrgnutog ruskog cara Nikolaja II., caricu Aleksandru, njihovo petero djece i četvero članova posluge. Ubili su ih hladnokrvno, bez suđenja, a među žrtvama su bila i djeca. Najmlađi, carević Aleksej, imao je tek trinaest godina.

Noć u Ipatijevljevoj kući

Carska je obitelj mjesecima bila zatočena u takozvanoj Ipatijevljevoj kući, koju su boljševici zловještо nazvali „kućom posebne namjene”. Te su ih noći probudili i pod izlikom da ih se seli na sigurno odveli u podrum. Ondje ih je dočekao streljački odred kojim je zapovijedao Jakov Jurovski, pripadnik boljševičke tajne policije Čeke.

Ono što je uslijedilo bilo je masakr, a ne pogubljenje. Prasak pušaka ispunio je malenu prostoriju, a kad dim nije bio dovoljan, krvnici su posao dovršavali bajunetama. Nikolaj, Aleksandra, njihove kćeri Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, bolešljivi carević Aleksej te obiteljski liječnik i posluga, svi su tu noć ostali mrtvi. Tijela su potom odvezena u šumu, unakažena, polivena kiselinom i bačena u napušteni rudnik, kako se nikada ne bi pronašla.

Kraj dinastije koja je vladala tri stoljeća

Tim je hicima okončana dinastija Romanov, koja je Rusijom vladala više od tristo godina. No poruka tog zločina bila je puno šira od jedne obitelji. Novi režim time je cijelome svijetu pokazao da za njega ne postoje granice, ni dob ni nevinost, kada je u pitanju obračun s prošlošću. Sudbina carske djece godinama je bila skrivana i zataškavana, a njihovi su posmrtni ostaci u tajnosti traženi i pronalaženi tek desetljećima kasnije, dobrim dijelom nakon pada Sovjetskog Saveza.

Od žrtava do svetaca

Vrijeme je ipak dalo svoj sud. Ruska pravoslavna crkva 2000. godine proglasila je Nikolaja II. i njegovu obitelj svecima, takozvanim strastoterpcima, mučenicima koji su smrt dočekali s pomirenjem. Ondje gdje je stajala Ipatijevljeva kuća danas se uzdiže Crkva na krvi, podignuta u spomen na ubijene.

Iz ove priče ne izvlačimo mržnju, nego opomenu. Jer kad neka ideologija samu sebe proglasi važnijom od ljudskog života, kad povjeruje da cilj opravdava svako sredstvo, onda joj vrlo brzo ni djeca nisu prepreka. Romanovi su platili cijenu revolucije koja je obećavala raj, a donijela podrum, streljački odred i bezimeni grob. To je lekcija koju ni danas ne bismo smjeli zaboraviti.