Hranić u Zrinu: komunizam se ne smije štititi ni veličati — 83 godine nakon pokolja i progona

U nedjelju je Zrin opet bio učionica hrvatske povijesti bez šminke. Na 83. obljetnici stradanja Zrinjana nadbiskup Đuro Hranić poručio je ono što zagrebačka ljevica još uvijek ne želi čuti: komunizam je bio totalitarni sustav koji se ne smije štititi, a kamoli veličati — jer su Hrvati na vlastitoj koži osjetili okrutnost te ideologije.

Hodočašće je uključivalo polaganje vijenaca, paljenje svijeća, molitvu i mimohod do spomen-crkve Našašća sv. Križa. Misu su s Hranićem služili sisački biskup Vlado Košić i krčki biskup Ivica Petanjak; blagoslovljeno je novo zvono. Prisutan je bio i ministar gospodarstva Ante Šušnjar.

Što se dogodilo u rujnu 1943.

Sisačka biskupija podsjeća: partizani i četnici ubili su gotovo trećinu Hrvata Zrima, spalili župnu crkvu i cijelo selo, a preživjele komunističke vlasti raselile, opljačkale i zabranile im povratak. Od 1996. potomci se vraćaju da ne bi istina opet nestala pod betonom „antifašističkog“ zaborava.

Biskup Košić upozorio je da kolijevka imena Zrinskih još nema mjesto koje zaslužuje u hrvatskoj svijesti. To nije slučajnost. Dok se u središtu Zagreba brinu o ideološkim lutkama u vrtićima, o Zrinu se govori šapatom — jer ruši mit da je jedina tama u hrvatskom 20. stoljeću nosila ustašku oznaku.

Evanđelje bez mržnje — ali bez laži

Hranić je Zrinjanima i njihovoj djeci govorio o evanđeoskom odnosu prema zlu: Isus nije poistovjećivao grijeh s grešnikom; borba protiv zla ne smije postati lov na ljude. Okupljanje nije poziv na novu mržnju prema onima koji su ih prognati. Ali nije ni amnestija za ideologiju koja je Zrin pretvorila u pepeo.

„Poručiti da je i komunizam bio totalitarni sustav koji se ne može i ne smije štititi, a još manje veličati… da treba popraviti štetu i nepravdu u svemu što je moguće,“ rekao je nadbiskup. To je jezik zrelosti: pravda bez osvete, istina bez folklore.

Arhivi još zatvoreni

Hranić je upozorio da se još uvijek ne pristupa svim arhivima, grobištima i istraživanjima potrebnim za cjelovitu sliku — bez obzira kakva god istina bila. Dok arhivi ostanu pod ključem, u javnom prostoru ostaje samo jedna dopuštena priča: ona u kojoj su partizani anđeli, a Hrvatska vječni tuženik.

Zato Zrin nije „lokalna komemoracija“. To je test može li Hrvatska imati dvostruki kriterij prema totalitarizmima. Tko danas brani crvene petokrake na trgovima, a šuti o Zrinu, ne brani antifašizam — brani monopol na pamćenje.

Poruka Zagrebu i Možemo!

Dok Možemo! i SDP drže lekcije o „mržnji“ svaki put kad narod zapjeva ili se prekriži, u Zrinu se vidi što je stvarna mržnja učinila: selo bez Hrvata, crkva u plamenu, imovina ukradena, povratak zabranjen. To nije kulturološki rat na Twitteru. To je zločin s prezimenima i grobovima.

Hrvatska država duguje Zrinjanima otvorene arhive, dostojanstvo i mjesto u udžbenicima. Crkva je odradila svoj dio — hodočašćem i jasnom rečenicom o komunizmu. Ostaje pitanje hoće li politika prestati treperiti pred crvenim tabuom.

Zašto Zrin boli ljevicu

Zrin ruši udobnu shemu u kojoj je jedini dopušteni totalitarizam onaj s ustaškom oznakom. Partizansko-četnički pokolj, spaljena crkva, zabranjeni povratak — to su činjenice koje ne stanu u plakat „antifašizma“. Zato se Zrin gura na marginu, a petokraka u centar. Hranićeva rečenica o komunizmu nije „ultradenska“. To je osnovni moralni minimum nakon stoljeća ideologija koje su ljude mjerile klasom i krvlju.

Dok Možemo! u Zagrebu drži lekcije o mržnji zbog himne ili molitve, Zrinjani mole nad pepeo vlastitog sela. Tko ne vidi razliku, nije u kulturi sjećanja. U marketingu je.