Novo suđenje Zuki Ališpagi za ubojstvo 22 Hrvata u Trusini — pravda 12 godina nakon razdvajanja predmeta

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u petak je počelo novo suđenje bivšem zapovjedniku Specijalnog odreda Armije BiH „Zulfikar“ Zulfikaru Ališpagi Zuki za ratni zločin u Trusini kod Konjica. Tamo su 16. travnja 1993. ubijena 22 Hrvata — 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Suđenje kreće 12 godina nakon što je njegov predmet 2014. razdvojen zbog zdravstvenog stanja. Za hrvatsku javnost to nije samo pravni tehnicizam. To je pitanje pamćenja: hoće li žrtve Trusine ostati u sjeni, ili će pravda — iako kasno — ipak doći do kraja.

HRT i Hina izvještavaju o činjenicama koje se ne smiju zamagliti. Ališpago je optužen po zapovjednoj odgovornosti: prema optužnici nije poduzeo mjere protiv podređenih nakon ubojstava civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Tužitelj Ljubo Badnjar na prvom ročištu pročitao je optužnicu i najavio da će dokazivati kako je optuženi imao stvarni nadzor nad postrojbom. Obrana tvrdi da su optužbe neosnovane, a dokazi nezakoniti. Ališpago se opet pozvao na zdravstvene probleme i poteškoće s pamćenjem. Sud BiH odbio je zahtjev za novo vještačenje sposobnosti. Nastavak je zakazan za 2. listopada.

Trusina: 18 civila i 4 predana HVO-ovca

Pripadnici odreda „Zulfikar“, postrojbe koja je djelovala pri Stožeru vrhovnog zapovjedništva Armije BiH, u napadu na Trusinu ubili su 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika HVO-a koji su se predali. To nije „kolateralna šteta“ ni „fog of war“ fraza. To su imena, obitelji, sela. Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu još 2010. protiv Ališpage i drugih pripadnika postrojbe. Dio postupka završio je pravomoćnim presudama. Zamjenik Nihad Bojadžić dobio je 15 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Nedžad Hodžić osuđen je na 12, Mensur Memić na 10, Edin Džeko na 13 godina. Rasema Handanović, koja je priznala sudjelovanje i surađivala s tužiteljstvom, dobila je pet i pol godina. Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni su.

Ališpagin predmet, međutim, stajao je. Razdvajanje 2014. zbog zdravlja značilo je da zapovjednik — čovjek kojeg tužiteljstvo tereti za zapovjednu odgovornost — godinama nije bio na istom pravosudnom stolu kao njegovi podređeni. Sad, 12 godina kasnije, postupak kreće ispočetka. Za hrvatske žrtve i njihove obitelji to je bolna aritmetika: pravda odgođena toliko dugo da mnogi već sumnjaju hoće li ikad stići.

Isti dan kao Ahmići — ali hrvatske žrtve ne smiju nestati

16. travnja 1993. nije samo datum Trusine. Istoga dana dogodio se i zločin u Ahmićima kod Viteza, gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka. Međunarodni i regionalni mediji Ahmiće poznaju daleko bolje; Trusina se rjeđe spominje istim tonom. To nije poziv na relativizaciju bilo čijih žrtava. To je poziv na ravnotežu sjećanja. Hrvatski civili i zarobljeni pripadnici HVO-a u Trusini nisu manje žrtve zato što njihov zločin nije dobio isti globalni PR. U tjednu koji se u Hrvatskoj veže uz sjećanje na hrvatske mučenike i stradalnike Domovinskog rata, podsjećanje na Trusinu nije politički trik — to je dužnost.

Kad se o ratu u BiH priča selektivno, nastaje lažna mapa boli: jedne žrtve se spominju svake godine, druge se svedu na fusnotu. Narodni Reporteri odbijaju tu selektivnost. Trusina je hrvatska krv na bosanskom tlu. Ališpago stoji pred sudom zbog zapovjedne odgovornosti. Sud će odlučiti o krivnji. Ali javnost mora odlučiti o pamćenju: hoće li 22 Hrvata ostati brojka, ili će ostati imena koja se ne brišu.

Pravda kasni — ali ne smije stati

Optužnica iz 2010., razdvajanje 2014., novo suđenje 2026., nastavak 2. listopada. To je vremenska crta koja boli. Optuženi se poziva na pamćenje i zdravlje; obitelji žrtava pamte sasvim drugo. Sud BiH odbio je novo vještačenje — to je bar signal da postupak neće beskonačno biti odgađan medicinskim zahtjevima. Tužiteljstvo najavljuje dokaze o stvarnom nadzoru. Obrana najavljuje borbu. To je pravni proces. Ali politička i moralna poruka za Hrvatsku je jasnija od bilo koje pravne tehnike: zločini nad Hrvatima u BiH nisu zatvoreno poglavlje dok zapovjednici ne prođu isti sud koji je već osudio njihove podređene.

Hrvatska država i hrvatska javnost imaju pravo — i obvezu — pratiti Trusinu do kraja. Ne iz mržnje. Iz poštovanja prema 18 civila i četvorici predanih branitelja. Iz poštovanja prema istini koja ne smije biti žrtva selektivnog sjećanja. I iz upozorenja budućim naraštajima: tko briše žrtve, priprema teren za nove.

Što dalje

Nastavak suđenja 2. listopada bit će prvi ozbiljan test nakon čitanja optužnice. Hrvatski mediji, institucije i diaspora trebaju držati Trusinu u fokusu — ne kao senzaciju, nego kao dug. Dok se o Ahmićima piše automatski, o Trusini se mora pisati namjerno. Dok Bojadžić, Hodžić, Memić, Džeko i Handanović već imaju presude, Ališpago tek ulazi u novi postupak. Pravda koja kasni 12 godina nakon razdvajanja predmeta nije trijumf. Ali odustajanje bi bilo izdaja. Narodni Reporteri staju uz hrvatske žrtve Trusine — i uz zahtjev da se postupak provede do kraja, bez magle, bez zaborava i bez dvostrukih mjerila.