Austrija nam Dublinom vraća kriminalce: Afganistanac (27) četiri puta osuđen, u Hrvatskoj ni zatvor ni deportacija

Austrija je u četvrtak, 17. rujna 2026., kopnenim putem u Hrvatsku deportirala petero osoba bez valjanog prava boravka. Među njima je i 27-godišnji Afganistanac koji je tijekom boravka u Austriji četiri puta kazneno osuđivan zbog nasilničkih ispada, imovinskih delikata i kaznenih djela vezanih uz drogu, piše net.hr pozivajući se na austrijske medije. Po dolasku u Hrvatsku, kako se navodi, taj čovjek neće završiti u zatvoru, niti će biti deportiran u Afganistan. Za Hrvatsku to nije sitnica. To je jasan signal: Dublin III Hrvatsku pretvara u odlagalište tuđih problema, a kriminalna prošlost na papiru ostaje austrijske brige dok tijelo pređe granicu.

U skupini su tri muškarca i dvije žene. Državljanstva: dva Sirijca te po jedan državljanin Turske, Rusije i Afganistana. Postupak je proveden po uredbi Dublin III, poznatoj kao dublinski transfer. Primjenjuje se kad je za obradu zahtjeva za azil nadležna druga država članica, ona u kojoj je zahtjev prvotno podnesen. Drugim riječima, Austrija šalje ljude tamo gdje je europska birokracija odlučila da „pripadaju“, a Hrvatska prima paket bez prava da pita je li među njima već osuđeni nasilnik.

Četiri osude, nula posljedica na našoj strani granice

Afganistanac (27) nije anonimni slučaj. Austrijski izvori navode višestruke osude zbog nasilja, imovine i droge. To nije administrativna pogreška. To je čovjek kojega je austrijski pravosudni sustav već četiri puta označio kao problem. Ipak, nakon dublinskog transfera u Hrvatsku, prema izvješću, ne ide u zatvor niti slijedi deportacija u zemlju podrijetla. Hrvatski građanin koji u Zagrebu ili Splitu četiri puta završi na sudu zbog nasilja i droge očekuje zatvor ili barem ozbiljnu mjeru. Migrantu s istim dosjeom Europa nudi geografski reset: novu adresu, novi dosje, iste rizike za lokalnu zajednicu.

Takav ishod nije slučajan. On je ugrađen u logiku Dublina. Sustav je osmišljen da teret azila ravnomjerno raspodijeli na papiru, a u praksi prve linije (Hrvatska, Italija, Grčka) i zemlje povratka postaju spremnici za ljude koje bogatiji članovi Unije više ne žele. Kad Beč rekordno deportira, Zagreb dobiva dio tog vala. Kad među njima dođe višestruko osuđivani Afganistanac, pitanje nije humanitarno. Pitanje je javne sigurnosti.

Karner: više od 40 ljudi dnevno napušta Austriju

Austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner poručuje da se ove godine provodi rekordno postrožavanje migracijske politike. Više od 8800 osoba bez valjanog prava boravka već je moralo napustiti Austriju. Oko četvrtine njih u Austriji je počinilo kaznena djela. U prosjeku više od 40 ljudi dnevno mora napustiti zemlju. „Ovaj dosljedan put mora se nastaviti“, izjavio je Karner. Nešto više od polovice povrataka ide prisilno, ostatak su samostalni odlasci prije uručenja prisilne deportacije. Broj odlazaka trenutačno je veći od broja novih zahtjeva za azil.

To je politika koju Austrija može si priuštiti jer ima kapacitete, političku volju i Dublin kao alat. Hrvatska je na drugoj strani te jednadžbe. Dok Karner broji dnevne odlaske, hrvatski građani broje tko ulazi kroz dublinski kanal i što je taj netko radio prije. Ako četvrtina austrijskih deportiranih ima kazneni dosje, statistika nije apstraktna. Ona znači da dio kriminalnog tereta prelazi granicu zajedno s osobom.

Most traži nultu toleranciju, Možemo i SDP i dalje maglu

U Hrvatskoj Most ovih dana traži jasnu migracijsku politiku i nultu toleranciju prema ilegalcima i zlouporabi sustava. To nije radikalizam. To je minimum koji Austrija već prakticira brojkama: 8800 deportacija, više od 40 dnevno, fokus na one s kaznenim djelima. Suprotna strana spektra, Možemo i SDP, godinama su gurali narativ otvorenih granica, „solidarnosti“ i moralnog ucjenjivanja svakoga tko pita za dosje i deportaciju. Rezultat je poznat: Hrvatska kao ulaz i kao odredište za one koje bogatiji partneri više ne trpe.

Dublin III u ovom obliku nije partnerstvo. To je zamka. Zemlja prvog ulaska i zemlja prvotnog zahtjeva ostaju odgovorne, a zemlje s tvrđom politikom šalju natrag i one s kaznenim listom. Dok Hrvatska nema jasan mehanizam da odbije ili odmah deportira višestruko osuđene strance koje joj Dublin gura, građani snose rizik. Afganistanac s četiri osude nije „izbjeglica u potrazi za sigurnošću“. On je čovjek kojega je austrijski sud već četiri puta osudio, a hrvatski sustav, prema izvješću, neće ni zatvoriti ni vratiti u Afganistan.

Odlagalište tuđih kriminalaca nije europska solidarnost

Europska unija voli govoriti o zajedničkim vrijednostima. Vrijednost javne sigurnosti očito nije među njima kad se radi o transferu osuđivanih migranata. Solidarnost koja ide samo u jednom smjeru, od Beča prema Zagrebu, nije solidarnost. To je izvoz problema. Hrvatska mora tražiti izmjene dublinskih pravila, tvrđu vetu na transfere osoba s teškim kaznenim dosjeom i ubrzanu deportaciju u zemlje podrijetla kad je to pravno moguće. Bez toga će svaki Karnerov rekord značiti novi teret na hrvatskim ulicama, bolnicama i sudovima.

Današnji transfer petero ljudi, s Afganistancem (27) na čelu popisa, nije izolirana vijest. To je uzorak. Austrija čisti. Hrvatska prima. Možemo i SDP će i dalje govoriti o „ljudskim pravima“ dok roditelji u Gajnicama, Splitu ili pograničnim mjestima broje tko im živi u susjedstvu. Most i suverenistička opcija barem imenuju problem: ilegalna migracija, zlouporaba azila i nulta tolerancija prema kriminalu. Dok Dublin ostane zamka, Hrvatska ostaje odlagalište. To nije Europa koju su Hrvati izglasali. To je Europa koja Hrvatsku tretira kao tampon zonu za tuđe pogreške.

Izvor: net.hr / Heute, austrijski MUP (Gerhard Karner), 17. 9. 2026.