Marinko je imao samo 24 godine: Hrvatska koju je branio duguje mu trajno sjećanje

Na Šibenskom mostu 17. rujna 1991. ugašen je život mladog hrvatskog branitelja Marinka Karduma. Trideset i pet godina poslije, njegovo ime podsjeća koliko je mladosti ostalo ugrađeno u slobodu koju danas živimo.

Dvadeset i četiri godine.

Godine u kojima se život tek otvara. U kojima čovjek zamišlja kamo će otići, što će postati i s kim će ostarjeti. Marinko Kardum nije dobio priliku doznati što bi mu život donio.

Poginuo je 17. rujna 1991., braneći Šibenik i Vodice. Na obljetnicu njegove smrti i ove su godine kod njegova spomenika položeni vijenci i zapaljene svijeće. Iza službenih riječi o žrtvi i zahvalnosti ostaje najjednostavnija, najteža činjenica: jedan se mladi čovjek nije vratio kući. Izvor: Grad Šibenik

Marinko je rođen 30. kolovoza 1967. u Zagrebu. Odrastao je i školovao se u Zagrebu, Vodicama i Šibeniku, a radio je kao trgovac i instruktor vožnje. Prema biografskom zapisu povjesničara Borne Marinića, ljudi ga pamte kao vedrog, društvenog mladića, zaljubljenika u sport, motokros i automobilske utrke.

U studenome 1990. dragovoljno se prijavio u MUP. Bio je pripadnik jedinice u Rakitju, a potom šibenske posebne policijske jedinice, budućih „Jastrebova“.

Ranjen na cesti, ubijen dvama rafalima

U zoru 17. rujna Marinko je sudjelovao u akciji kod Šibenskog mosta. Prema svjedočenju ratnog zapovjednika Ivice Ajdukovića, koje prenosi povjesničar Borna Marinić, pogodak iz strojnice ranio ga je u lijevu nogu pri pretrčavanju ceste. Iz tenka je potom izašao pripadnik JNA, kojega očevici opisuju kao oficira, prišao ranjeniku i iz automatskog pištolja ispalio dva rafala. Marinko je ubijen dok je ranjen ležao na tlu. Izvor: Hrvatska katolička mreža

Teško je nakon tih redaka nastaviti čitati. Još je teže zamisliti kako je bilo ljudima koji su ga poznavali, s njim odrastali i služili, kada su doznali da ga više nema.

Svjedočanstvo rođaka o tragediji obitelji

Joe Ivo Andrić, koji u dostavljenoj objavi Marinka navodi kao svojega rođaka, piše da se Marinkov otac nakon sinove smrti teško razbolio i preminuo, a da je majka umrla od samoubojstva. To su navodi iz obiteljske objave koje nismo neovisno potvrdili. Uzrok samoubojstva ne može se pouzdano svesti na jedan događaj.

Andrić u objavi izražava duboku ogorčenost postupanjem hrvatskih institucija i osjećaj da obitelj nije dočekala pravdu. Njegove političke ocjene predstavljaju osobni stav autora objave.

Obiteljska tuga zaslužuje obzir. Gubitak sina ne stane u obljetnički govor, a prazninu za obiteljskim stolom ne može popuniti nijedno odličje. Svaka nova godina života koju Marinko nije dočekao još je jedna mjera onoga što je njegovim najbližima oduzeto.

Njegovu smrt pratio je i dug sudski postupak. Za ubojstvo je bio optužen bivši poručnik JNA Ivica Jelušić. Nakon ranijih osuđujućih presuda, u ponovljenom postupku 2003. oslobođen je jer sud nije utvrdio da je počinio djelo za koje je optužen; oslobađajuću presudu poslije je potvrdio Vrhovni sud. Taj pravni ishod mora biti jasno naveden pri svakom pisanju o slučaju. Izvještaj o oslobađajućoj presudi, kronologija postupka

Što izvještaji navode o odšteti

Izvještaj iz ožujka 2015. navodi da je Jelušiću tada nepravomoćno dosuđeno 863.000 kuna odštete, uz zatezne kamate i 66.086,45 kuna troškova. Kao trajanje lišenja slobode navodi se 1.726 dana. Ti se podaci razlikuju od dvije godine pritvora i 230.000 eura spomenutih u Andrićevoj objavi. Konačan ukupni isplaćeni iznos nismo utvrdili. Izvor: preneseni izvještaj Jutarnjeg lista od 28. ožujka 2015.

Navod o uhićenju na kćerinoj svadbi u Sesvetama nismo neovisno potvrdili. Oslobođenog optuženika ne možemo predstavljati kao pravomoćno utvrđenog počinitelja.

Danas Marinkovu uspomenu čuvamo i načinom na koji govorimo o njemu: istinito, odgovorno i s poštovanjem prema njegovu životu.

Jer imao je život prije nego što je postao ime na spomeniku. Imao je prijatelje, zanimanje, interese i mladost. Sve ono što često nestane iza jedne riječi — poginuo.

Domoljublje se pokazuje i spremnošću da zastanemo pred tim imenom. Da djeci ispričamo tko je bio mladić čiji spomenik prolaze. Da saslušamo njegove suborce i sačuvamo fotografije, zapise i svjedočanstva. Da zahvalnost prema braniteljima bude vidljiva u brizi za ljude koji danas žive među nama.

Hrvatska koju je Marinko branio danas ima naraštaje rođene u miru. U toj činjenici nalazi se veličina njegove žrtve, ali i naša odgovornost: slobodu koristiti tako da život svakoga čovjeka bude vrijedan zaštite.

Na njegovoj fotografiji ostalo je mlado lice. Vrijeme je prolazilo svima koji su ga voljeli. Njemu su ostale dvadeset i četiri.

Marinko Kardum. Zapamtimo ime. I život koji je trebao trajati.