Povratnici liječnici i nastavnici bez B2 rade kao pekari, a država uvozi jeftinu radnu snagu

Potomci hrvatskih iseljenika vraćaju se u domovinu s diplomama, iskustvom i motivacijom, a onda dožive šok: bez potvrde o znanju hrvatskog jezika na razini B2 ne mogu raditi kao liječnici ili nastavnici. Umjesto toga, prisiljeni su prihvaćati nekvalificirane poslove, prodavača, pekara, radnika na građevini. O tome za Večernji list govori etnologinja i antropologinja Jasna Čapo, koja se godinama bavi migracijama hrvatskih iseljenika. Priča nije anegdota. To je demografski i politički skandal u zemlji koja je u jednom valu izgubila oko 400 tisuća ljudi.

Čapo jasno kaže tko je u najtežoj situaciji. Liječnici i nastavnici, odnosno profesori, bez certifikata B2 ne mogu kapitalizirati obrazovanje. Slično je s visokoobrazovanima čije kvalifikacije hrvatski sustav ne prepoznaje ili nije dovoljno fleksibilan da ih integrira. Takvi ljudi podučavaju jezike u privatnim školama ili rade poslove ispod razine. Takva zanimanja ih neće zadovoljiti niti financijski održati. Dio će se odlučiti na remigraciju, povratak u zemlju iz koje su došli. Hrvatska ih je privukla emocijom i korijenima, a birokracija ih gura natrag van.

400 tisuća otišlo, povratak usporava B2 i klijentelizam

Od ulaska u EU Hrvatska je iseljavanjem „riješila" nezaposlenost, ali je izgubila ogromnu količinu ljudskog kapitala. Među iseljenima bilo je mnogo visokoobrazovanih mladih. Danas se dio želi vratiti. Pitanje koje Čapo postavlja glasno jest: odgovara li oportunističkim interesima privilegiranih više uvoz slabo kvalificirane radne snage nego povratak obrazovanih iseljenika? To nije neutralna akademska fraza. To je opis stvarnosti u kojoj znanje nije ulaznica, nego mreže i procedure.

Čapo ističe i da dio javne scene, nadnacionalnog ili anacionalnog razmišljanja, ne razumije zašto su iseljenici i njihovi potomci poželjna useljenička populacija. Oni nose emociju, pripadnost, kulturu i motivaciju da uspiju baš ovdje. Domicilna populacija često ne razumije te motive. Ponekad postoji i otpor prema obrazovanim doseljenicima s iskustvom života u starim demokracijama, jer bi svojom masom mogli promijeniti odnose moći. Umjesto da se to vidi kao prilika, vidi se kao prijetnja statusu quo.

Uvoz radne snage iz Azije dok svoje tjera na šalter

Recentno masovno doseljavanje stranih radnika, uglavnom iz azijskih zemalja, Čapo naziva novim aspektom demografskih kretanja koji se mora uzeti u obzir. Građanima treba objasniti da su to povezani procesi. U praksi to znači: dok se na tržište rada guraju jeftine ruke bez korijena u hrvatskom narodu, liječnik ili nastavnik hrvatskog podrijetla čeka B2 i priznavanje diplome. Prioritet mora biti jasan. Prvo svoji. Prvo povratnici. Prvo ljudi koji Hrvatsku ne doživljavaju samo kao plaću, nego kao domovinu.

To nije mržnja prema strancu kao osobi. To je suverena demografska politika. Zemlja koja je izgubila stotine tisuća svojih ne smije se ponašati kao da je jeftiniji uvoz radne snage zamjena za povratak dijaspore. Zamjena nije. Jeftina radna snaga popunjava rupe u turizmu i građevini. Povratnici nose jezike, mreže, kapital, djecu i dugoročnu pripadnost. Jedno je sezonski flaster. Drugo je obnova nacije.

Što privlači povratnike i što ih tjera natrag

Motivi dolaska su raznoliki: partner, obitelj, sporiji život, tradicijske vrijednosti, poslovne prilike, znatiželja za zemljom predaka. Pad materijalnog standarda često se kompenzira lokacijom, sigurnošću i kulturom življenja. Razočaranje, kaže Čapo, dolazi od klijentelizma, neefikasnosti institucija, političke neodgovornosti i tromosti ekonomije. Povratnici ne traže povlastice. Traže jednak odnos institucija i mogućnost da žive od znanja.

Vraćaju se, prema njezinim uvidima, osobito mladi Slavonci sa stručnim kvalifikacijama za kojima postoji potražnja. Potaknuti su skupim životom u Irskoj i Njemačkoj ili gubitkom posla. No masovnog povratka onih koji su u deset godina stvorili obitelj, kupili stan i upisali djecu u školu ne očekuje. Kad se obitelj usidri, teško je početi iznova. Zato je svaki povratnik koji se ipak vrati dragocjen. Svaka birokratska prepreka koja ga tjera da peče kruh umjesto da liječi ili predaje jest izravna šteta za Hrvatsku.

B2 kao zid, ne kao standard kvalitete

Zahtjev da liječnik ili nastavnik zna hrvatski je razuman. Pacijent i učenik moraju razumjeti stručnjaka. Problem nije B2 kao jezični cilj. Problem je sustav koji nema brze, dostupne i poštene staze do te razine za ljude hrvatskog podrijetla koji se žele vratiti. Problem je tromo priznavanje kvalifikacija. Problem je što država lakše uvozi jeftinu radnu snagu nego što ubrzava jezične i strukovne mostove za dijasporu.

Politike povratka, ističe Čapo, moraju uključiti i senzibiliziranje domicilnog stanovništva. Treba razbijati stereotipe o dijaspori, uključujući one koji dijasporu automatski etiketiraju. Treba poticati upoznavanje. I treba prestati glumiti da demografija nije pitanje opstanka. To nije ideološki ukras. To je pitanje tko će živjeti, raditi i braniti ovu zemlju za deset i dvadeset godina.

Hrvatska ne smije birati između „bilo kakve" radne snage i svojih ljudi. Mora birati svoje: olakšati B2 i nostrifikaciju, ubrzati zapošljavanje liječnika i nastavnika iz dijaspore, prestati tjerati povratnike na šalter i u pekaru dok se paralelno otvaraju kanali za masovni uvoz. Večernji list i istraživanje Jasne Čapo stavili su problem na stol. Odgovor države mora biti jasan: prioritet hrvatskim povratnicima.

Izvor: Večernji list / razgovor s Jasnom Čapo.