Supetar: majka troje djece pala pred zaključanom Hitnom. Brat: da je netko bio unutra, pričao bih s njom

„Samo da je netko bio u ambulanti Hitne pomoći u Supetru, ja bih sada pričao sa svojom sestrom Andreom, umjesto što strepimo za njezin život.“ Tako je brat opisao noć u kojoj je majka troje djece pala pred zaključanim vratima.

Andrea ima troje djece. Najmlađi sin ima šest mjeseci. Najstariji je krenuo u srednju, srednji u peti razred. U noći s 5. na 6. rujna zbog srčanih tegoba otišla je oko ponoći do ambulante Hitne u Supetru. Naišla je na zaključana vrata. Nazvala je brata.

To nije priča za „crnu kroniku“ koja se sutra zaboravi. To je priča o tome kako sustav izgleda kad ga mjeriš u minutama, a ne u pressicama.

Tri minute i prizor koji ne treba nikome

Brat Barhanović kaže da se sjurio u tri minute. Kroz prozor je vidio praznu ambulantu u polusvijetlu. Ispred, na hladnom betonu, ležala je sestra u nesvijesti. Lupao je po vratima, dozivao pomoć, pokušavao ju probuditi. Naišla su dvojica mladića, pa prijatelj Slaven Vujić. Zvali su 112. Dispečeri su ih navodili kako oživljavati.

Tek je medicinski tehničar koji te večeri nije radio čuo povike i otvorio ambulantu. Potom je stigao tim koji se vraćao s druge intervencije. „Kažu službeno da je sve trajalo desetak minuta, ali je sigurno i više od toga,“ kaže brat. Helikopterom je prebačena u KBC Split. Na JIL-u joj je, uz srčane probleme, dijagnosticirana i upala pluća. Priključena je na respirator.

Brač s dva tima i zatvorenim vratima

Barhanović ne krivi liječnicu ni ekipu koja je intervenirala. Krivi organizaciju. Cijeli Brač ima dva tima Hitne, od kojih jedan s liječnikom. „Kako se može dogoditi da mjesto koje broji na tisuće ljudi u turističkoj sezoni ima zatvorena vrata ambulante? Tko se igra s našim životima?“

To nije apstraktna statistika. To je otok koji ljeti živi od gostiju, a zimi od lokalnog stanovništva, i u oba moda mora imati osnovnu hitnu dostupnost. Zaključana vrata nisu „optimizacija“. Ona su rizik po život. Ako se timovi ne poklapaju s realnim potrebama sezone, to nije peh. To je planerski promašaj.

Apeli vlastima: od Marković do Kekin

Obitelj se obratila supetarskoj gradonačelnici Ivani Marković (SDP), ravnatelju Zavoda za hitnu medicinu Leu Luetiću, Splitsko-dalmatinskoj županiji i predsjednici saborskog Odbora za zdravstvo Ivani Kekin iz Možemo. Poruka je jednostavna: ne traže privilegije, traže da pomoć postoji kad je život ugrožen.

Brat naglašava da nije član nijedne stranke. Ne želi da se tragedija pretvori u dnevnu temu pa zaborav. „Ne želim da se nakon moje sestre sutra na tim istim zaključanim vratima nađe netko drugi.“ Zahvalio je zastupnici Danici Baričević na brzoj reakciji i razgovorima sa županom i ravnateljem Zavoda. To pokazuje da se stvari mogu micati kad netko digne telefon. Pitanje je hoće li micati trajno.

Sustav se mjeri u minutama, ne u pressicama

Hrvatska voli govoriti o „europskim standardima“ dok majka troje djece leži na betonu pred Hitnom. Ako lokalna i županijska vlast, uključujući SDP u Supetru i Možemo na saborskoj zdravstvenoj liniji, ne pretvore ovaj slučaj u trajnu organizacijsku promjenu, ostat će samo još jedna ljudska priča za naslovnicu.

Andrea treba živjeti. Brač treba otvorena vrata kad netko zove u noći. Sve ostalo je izgovor. A izgovori se na otoku, pred zaključanom Hitnom, plaćaju krvlju.