Hrvati uplatili 2 milijarde u trezorce: glasaju novčanikom za državu, ne za ljevičarske priče o kaosu

Hrvatski građani u prvom krugu upisa tromjesečnih trezorskih zapisa uplatili su gotovo dvije milijarde eura. Sudjelovalo je 36.732 ulagača, koji su kupili 2.013.469 zapisa. Ostvareni nominalni iznos prvog kruga iznosi 2,013 milijarde eura. Ukupno izdanje, uključujući prihvaćene ponude institucionalnih ulagača u drugom krugu, doseže 2,21 milijardu eura. Cilj je bio 1,75 milijardi. Premašaj je jasan. Objavu Ministarstva financija prenose 01Portal, N1 i Jutarnji list.

Datum izdanja je 17. rujna 2026., dospijeće 17. prosinca 2026. Godišnja stopa prinosa za građane iznosi 2,75 posto. Institucionalni ulagači dobivaju 2,6 posto. Jedan trezorski zapis građani plaćaju 993,19 eura, a po dospijeću dobivaju 1.000 eura, što znači zaradu od 6,81 euro po zapisu. Minimalni ulog nije spekulacija. To je kratkoročna štednja uz državu kao dužnika.

Brojke koje ne lažu

Građani su uplatili 1.999,8 milijuna eura. Razlika do nominalnih 2,013 milijarde odnosi se na popust, odnosno ukupnu zaradu. U utorak su institucionalni ulagači od 9 do 11 sati upisivali drugi krug. Interes je bio 392,4 milijuna eura, a Ministarstvo je prihvatilo 200 milijuna nominalno. Država nije htjela povući sav institucionalni apetit. Prioritet je ostao građanski krug. To je politički i fiskalni signal: trezorci su alat štednje kućanstava, ne samo igra banaka i fondova.

U zadnje tri i pol godine ovo je 23. izdanje državnih vrijednosnih papira namijenjenih građanima, od čega 20. serija trezorskih zapisa. Ponavljanje nije slučajnost. Tržište je naučilo ritam. Građani su naučili da država vraća. Povjerenje se ne mjeri anketom. Mjeri se uplatom.

Glasovanje novčanikom

Dok ljevica i njezini medijski sateliti godinama pričaju o „nesigurnoj Hrvatskoj“, o odlasku i o državi kojoj se ne vjeruje, 36 tisuća ljudi u jednom krugu stavlja gotovo dvije milijarde eura u trezorce. To nije naivnost. To je kalkulacija: bolje kratkoročni prinos uz suverena nego držati novac pod madracem ili u štednji koja jedva pokriva inflaciju. Hrvati biraju štednju kod kuće, u euru, u instrumentu koji izdaje vlastita država.

Suverena fiskalna snaga upravo se ovako vidi. Kad država može natjecati se za domaću štednju i premašiti cilj izdanja, to nije znak panike. To je znak da postoji apetit i kapacitet. Kritičari vole priču o propasti. Brojke vole priču o uplati. U tom sukobu novčanik je iskreniji od panela.

Što trezorci znače za običnog štedišu

Tromjesečni rok znači da novac nije zaključan godinama. Prinos 2,75 posto godišnje na kratkom instrumentu nudi predvidivost. Nije burzovna avantura. Nije kripto. Nije priča o „brzom bogaćenju“. To je konzervativna štednja s jasnim datumom dospijeća. Zato interes nije samo „rekordan“ u naslovu. On je logičan za kućanstva koja žele mir i povrat.

Država time širi bazu domaćeg financiranja. Manje ovisnosti o vanjskim impulsima, više veze s građanima koji drže papir. To je suverenistički argument u brojkama, ne u sloganima. Tko štedi u trezorcima, veže svoj interes uz stabilnost proračuna i uredno dospijeće. To je politički kapital drugačije vrste od protestnog buka na društvenim mrežama.

Kontrast koji treba ponavljati

Isti dani u kojima medijski prostor puni priče o krizama, blokadama i „propasti“, Hrvatska zatvara izdanje trezoraca iznad plana. 36.732 građana nije anonimna masa. To su obitelji, umirovljenici, mali poduzetnici, štediše. Oni ne glasaju za kaos. Glasaju uplatnicom. Ljevičarske priče o nesigurnosti tu gube teren. Ne zato što ih netko cenzurira, nego zato što ih novčanik demantira.

Hrvatska treba nastaviti nuditi takve instrumente, jasno komunicirati uvjete i držati dospijeća. Građani su već pokazali da će doći. Pitanje je samo hoće li politička i medijska klasa priznati ono što trezor već zna: povjerenje u državu postoji. Mjeri se milijardama. Ne lajkovima.

Od madraca do trezora

Godinama je dio štednje u Hrvatskoj živio u gotovini, u sefovima i u štednim knjižicama koje su davale mrvice. Trezorski zapisi nude alternativu: kratak rok, poznat dužnik, jasan prinos. Kad 36 tisuća ljudi u jednom krugu uplati gotovo dvije milijarde, to znači da je instrument postao navika, ne eksperiment. Navika štednje uz državu jača suverenitet više od sto panela o „povjerenju“.

Zato ovaj upis treba čitati politički, ne samo financijski. On demantira priču da Hrvati bježe od vlastite države. Oni ulažu u nju. Oni očekuju dospijeće 17. prosinca. Oni računaju na 2,75 posto. To je građanski kontrakt bez parole. Tko ga zanemari zbog ideološke potrebe da Hrvatska izgleda kao kaos, zanemaruje stvarnost uplatnica.

Izvor: Ministarstvo financija / 01Portal; N1; Jutarnji list.