Trusina: 22 ubijena Hrvata, 12 godina čekanja — Ališpagi opet sude

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u petak, 11. rujna 2026., počelo je novo suđenje Zulfikaru Ališpagi zvanom Zuka — bivšem zapovjedniku Specijalnog odreda za posebne namjene „Zulfikar“ Armije BiH. Optužnica je za ratni zločin u Trusini kod Konjica: 16. travnja 1993. ubijeno je 22 Hrvata — 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Suđenje kreće 12 godina nakon što je njegov predmet 2014. razdvojen zbog zdravlja. Dvanaest godina. Dvadeset i dva imena. Jedna istina koju se u Zagrebu rado zaboravlja kad ne odgovara ideološkoj matrici.

Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu još 2010. protiv Ališpage i drugih pripadnika odreda koji je djelovao pri Stožeru vrhovnog zapovjedništva Armije BiH. Ališpago je optužen po zapovjednoj odgovornosti: prema navodima, nije poduzeo mjere da spriječi zločin niti da kazni počinitelje. Na prvom ročištu novog postupka tužitelj Ljubo Badnjar pročitao je optužnicu i najavio dokazivanje da je optuženi imao stvarni nadzor nad postrojbom. Obrana je odbacila optužbe kao neosnovane, uz tvrdnje o nezakonitim dokazima. Ališpago se opet pozvao na zdravlje i pamćenje. Sud BiH odbio je novo vještačenje sposobnosti. Nastavak je zakazan za 2. listopada.

Što se dogodilo u Trusini 16. travnja 1993.

Pripadnici odreda „Zulfikar“ napali su selo Trusina. Ubijeno je 18 civila Hrvata i četiri pripadnika HVO-a koji su se predali. To nije „kolateralna šteta“. To je likvidacija predanih i civila — ratni zločin po svakom civilizacijskom i pravnom standardu. Istoga dana dogodio se i zločin u Ahmićima kod Viteza, gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka. Dvije tragedije istog dana. Jedna se u hrvatskom javnom prostoru desetljećima tretira kao obvezna lekcija; druga — Trusina — kao fusnota koju treba brzo prelistati. Narodni reporteri odbijaju tu hijerarhiju žrtava. Ahmići ne brišu Trusinu. Trusina ne briše Ahmiće. Pravda koja bira žrtve po nacionalnoj podobnosti nije pravda — to je propaganda.

U međuvremenu je Sud BiH donio pravomoćne presude za ostale optužene iz istog kruga. Ališpagin zamjenik Nihad Bojadžić dobio je 15 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika; Nedžad Hodžić 12 godina; Mensur Memić 10 godina za zločine nad zarobljenim pripadnicima HVO-a; Rasema Handanović, koja je priznala sudjelovanje i surađivala s tužiteljstvom, 5,5 godina; Edin Džeko 13 godina. Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni su. Zapovjednik je ostao na čekanju — zbog zdravlja, procedura, vremena. Žrtve nisu mogle čekati. One su već 33 godine pod zemljom.

Dvanaest godina: pravda ili administrativno umiranje predmeta

Razdvojiti predmet 2014. zbog zdravlja može biti legitimno. Ostaviti ga u limbu do 2026. već je politička i moralna poruka. Svaka godina odgode smanjuje snagu dokaza, sjećanja svjedoka, osjećaj da država ozbiljno shvaća zločin nad Hrvatima. Hrvatska javnost ima pravo pitati: bi li predmet ovako dugo „bolovao“ da su žrtve bile iz drugog naroda i da je medijski tlak bio drukčiji? Suđenje koje kreće nakon 12 godina nije trijumf pravde — to je minimalni civilizacijski ostatak. I zato ga treba pratiti bez iluzija i bez cenzure.

Ališpago nije „simbol“. On je optuženi zapovjednik specijalne postrojbe. Optužnica stoji. Tužitelj najavljuje dokazivanje stvarnog nadzora. Obrana tvrdi suprotno. Sud će odlučiti. Ali politička klasa u Zagrebu već je odlučila nešto drugo: što će se pamtiti, a što zaboraviti. Tu počinje naš posao.

Selektivno pamćenje Možemo! i SDP-a

Možemo! i SDP vole govoriti o „suočavanju s prošlošću“ dok biraju koje prošlosti smiju imati lice. Kad treba moralizirati o hrvatskim greškama — mikrofoni su otvoreni. Kad treba jednakom žestinom govoriti o Trusini, Uzdolu, Grabovici, Dusini — nastaje akademska tišina, relativizacija ili brzo preusmjeravanje na „kontekst“. Kontekst ne vraća 18 civila. Kontekst ne briše predaju koja je završila metkom. Selektivno pamćenje nije pomirenje. Selektivno pamćenje je politički alat.

Hrvatska država ima dužnost štititi sjećanje na svoje žrtve bez kompleksa inferiornosti. Suverenistička politika ne traži monolog mržnje — traži ravnopravnost istine. Ako je zločin nad Bošnjacima zločin (jest), onda je zločin nad Hrvatima zločin (jest). Tko to ne može izgovoriti u istoj rečenici, ne radi pomirenje. Radi hijerarhiju.

Što očekivati do 2. listopada

Nastavak suđenja 2.10. bit će prvi pravi test tempoa novog postupka. Hoće li tužiteljstvo iznijeti čvrst lanac zapovjedne odgovornosti? Hoće li obrana i dalje igrati na zdravlje i proceduru? Hoće li hrvatski mediji izvještavati s istom intenzivnošću kojom prate druge ratne predmete? Narodni reporteri će pratiti. Jer 22 Hrvata u Trusini nisu brojka za godišnjicu — oni su mjerilo jesmo li još narod koji pamti svoje mrtve, ili smo postali publika tuđih lekcija.

Izvorna vijest i HRT-ov izvještaj potvrđuju iste temeljne činjenice: novo suđenje, 12 godina stanke, 22 žrtve, optužnica iz 2010., razdvajanje 2014., tužitelj Badnjar, nastavak 2. listopada, pravomoćne kazne ostalima. Mi dodajemo ono što mainstreame izbjegava: političku cijenu zaborava. Trusina nije jučer. Trusina je danas — svaki put kad netko u Zagrebu odluči da neke žrtve „kompliciraju narativ“.