Suđenje za Osmicu u Vitezu: prvi svjedoci o ubojstvu osmero hrvatske djece

Pred Sudom Bosne i Hercegovine nastavljen je glavni pretres u predmetu protiv Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, optuženih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Riječ je o napadu na dječje igralište na Osmici u Vitezu 10. lipnja 1993., kad je ubijeno osmero djece hrvatske nacionalnosti, a petero ih je ranjeno. Narod.hr i RTV Herceg-Bosne / Dnevnik.ba prenose da su saslušani prvi svjedoci. Priča žrtava napokon ulazi u sudnicu.

To nije „regionalna bilješka“. To je hrvatska bol koja se 33 godine čekala da dobije ime, lice i zapisnik. Osmica nije spomenik za vijenac jednom godišnje. Osmica je dokaz da su hrvatska djeca u srednjoj Bosni bila meta, ne „kolateralna šteta“. Tko to relativizira, relativizira i Domovinski rat u cijelosti.

Optužnica: zapovjedni lanac Armije RBiH

Sud BiH potvrdio je optužnicu 4. veljače 2026. Tužiteljstvo tereti Kelešturu da je kao zapovjednik 325. brdske brigade Armije RBiH zapovjedio Brigadnoj topničkoj skupini napad na Podgradinu, naseljenu gotovo isključivo hrvatskim civilima, u vrijeme primirja. Jašarevića, tadašnjeg zapovjednika te skupine, tereti se da je zapovijed proveo znajući da nije riječ o vojnom cilju.

Prema optužnici, s lokaliteta Podlazine ispaljena je minobacačka mina kalibra 120 milimetara na igralište „Kod koša“. Petero djece poginulo je na mjestu, troje je kasnije umrlo od ranjavanja, petero je ranjeno. Optuženi su se izjasnili da nisu krivi. Suđenje je službeno počelo 25. svibnja čitanjem optužnice. Nastavak je najavljen za 29. rujna. Svaki ročište bitan je jer desetljećima nije bilo ni ovoga.

Ivan Garić: „Volio bih da sam ostao slijep“

Među svjedocima je Ivan Garić, predsjednik Udruge „Osmica“, tada petnaestogodišnjak. U napadu je izgubio brata Milana i sestru Sanju, a sam je teško ranjen. Nakon udara pred očima mu je bilo crno. Pomislio je da je oslijepio. Kad mu se vid vratio, poželio je da je ostao slijep. Sestra Sanja preminula je 14 dana kasnije u bolnici u Splitu.

Garić je pred sudom rekao da mu je zadovoljstvo što se napokon čuje priča žrtava s Osmice. To je rečenica koju Hrvatska mora zapamtiti. Jer desetljećima je zločin nad hrvatskom djecom u Vitezu bio u sjeni većih naslova, dok su drugi zločini dobivali muzeje, filmove i međunarodne lobije. Hrvatska žrtva nije manje žrtva zato što nema Hollywood.

Majka Lidija Antičević: ne traži novac, traži savjest

Svjedočila je i Lidija Antičević, majka desetogodišnjeg Borisa. Rekla je da se govorilo o potpisanom primirju. Sin je otišao po loptu. Zatim je uslijedio udar. Pronašla ga je ispod klupe. Na pitanje o imovinskopravnom zahtjevu odgovorila je jasno: ne traži naknadu štete. Želi da svjedočenje dotakne srca odgovornih. To je moralna optužnica jača od bilo koje odštete.

Imena ubijene djece treba ponavljati dok ne uđu u kolektivno pamćenje: Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić (1975.), Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.). To nisu statistike. To su hrvatska djeca. Njihova imena trebaju stajati u udžbenicima, ne samo u sudskim spisima.

Hrvatska mora stajati uz Vitežane

Dok Možemo i SDP u Zagrebu drže predavanja o „mirovinama rata“ i „zajedničkoj budućnosti“, hrvatske majke u BiH još uvijek sjede u sudnici i mole za istinu. Suverenistička Hrvatska ne smije biti tiha. Pravda za Osmicu nije revanšizam. To je minimum dostojanstva. Zagreb mora diplomatski i politički pratiti postupak, bez srama i bez lažne „neutralnosti“.

Narodni Reporteri pratit će postupak do kraja. Jer ako Sud BiH dopusti da se zapovjedni lanac opet izgubi u magli, poruka je jasna: hrvatska djeca su jeftinija. Ako pak stigne presuda koja imenuje odgovorne, to će biti kasna, ali nužna pobjeda pamćenja nad zaboravom. 10. lipnja 1993. nije prošlost. To je mjera današnje Hrvatske. Tko šuti nad Osmicom, nema pravo govoriti o pravdi.

Izvor: narod.hr / Dnevnik.ba / RTV Herceg-Bosne; Detektor, 15. i 16. rujna 2026.