Zafranović zove Thompsona „sitnim pjevačem“, a na plakat stavlja hrvatsku djecu iz El Shatta

Redatelj Lordan Zafranović uoči beogradske premijere filma „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ ponovno je izazvao pozornost izjavama o Marku Perkoviću Thompsonu. U gostovanju u srbijanskim medijima nazvao ga je „malim, sitnim pjevačem koji zarađuje novce“ i izrazio zabrinutost što takav pjevač okuplja 500 tisuća ljudi koji „dignu ruke“, javlja narod.hr. Premijera u beogradskom Sava centru zakazana je za 2. listopada 2026., kao otvorenje 53. izdanja festivala FEST.

To nije samo filmska promocija. To je politički govor u kojem se masa Hrvata unaprijed tretira kao prijetnja, a pjevač kao oruđe koje bi „vrhunski političar“ mogao iskoristiti „protiv neke druge skupine“. Takav okvir nije nov. Nov je samo timing: Beograd, film o Kozari i istodobna manipulacija fotografijom hrvatskih izbjeglica.

El Shatt na plakatu o Kozari: činjenica, ne detalj

Narod.hr i Večernji list dokumentiraju da je u promotivnoj kampanji filma iskorištena arhivska fotografija majke s djecom u zbjegu. Fotografija prikazuje obitelj Ivičević iz Drvenika, dalmatinske civile u izbjegličkom kampu El Shatt 1944., kamo su nakon kapitulacije Italije pobjegli pred njemačkom ofenzivom. Riječ je o hrvatskim izbjeglicama iz Makarskog primorja, a ne o srpskim stradalnicima s Kozare.

To nije greška u potpisu. To je zamjena žrtve. Kad film koji pretendira na moralni monopol koristi tuđu patnju kao vizualni mamac, gubi legitimitet još prije prvog kadra. Hrvatska djeca iz El Shatta nisu rekvizit za beogradsku premijeru.

„Sitni pjevač“ i pola milijuna ljudi

Zafranovićev opis Thompsona kao „sitnog pjevača“ nije estetska ocjena. To je političko omalovažavanje publike koja puni stadione. Kad kaže da zamisli „vrhunskog političara“ umjesto pjevača, otkriva pravi strah: ne od melodije, nego od toga da hrvatski narod u velikom broju stoji uspravno i ne traži dozvolu od starog ideološkog kanona.

U istom tjednu Thompson je rasprodao Stuttgart. Brojke i redovi na ulaznicama stoje nasuprot etiketi „sitnog“. Ako je netko sitni u ovoj priči, onda je sitna ta potreba da se pola milijuna Hrvata unaprijed kriminalizira kao potencijalna rulja.

Beograd kao pozornica, Zagreb kao tišina

Film se bavi stradanjem srpske djece s Kozare 1942. i zločinima ustaškog režima. Ta tema zaslužuje ozbiljnu historiografiju, ne politički teatar. Problem nastaje kad se žrtva instrumentalizira, a hrvatska strana istodobno dobiva karikaturu pjevača i mase. Takav dvostruki standard nije kultura sjećanja. To je kultura kontrole narativa.

Dok FEST u Beogradu otvara film plakatom s hrvatskim izbjeglicama, u Hrvatskoj se i dalje vodi bitka oko toga smije li Thompsonova publika uopće postojati bez isprike. Narodni Reporteri bilježe i jedno i drugo: izjave, plakat i rasprodane dvorane.

Što ostaje nakon premijere

2. listopada 2026. film će u Sava centru dobiti pozornost. Pitanje je hoće li mediji jednako glasno govoriti o El Shattu na plakatu kao o Kozari u naslovu. Dok se to ne dogodi, Zafranovićeva lekcija o Thompsonu ostaje ono što jest: pokušaj da se hrvatska masa svede na strah, a tuđa patnja na marketing.

Zašto Beograd, a ne Zagreb

Premijera na FEST-u u Sava centru nije slučajna adresa. Film o Kozari otvara festival u Beogradu, dok se hrvatska strana istodobno suočava s plakatom na kojem su hrvatske izbjeglice. To je dvostruka poruka: tko smije biti žrtva na plakatu, a tko smije biti publika na stadionu. Thompsonova masa time postaje metafora, a ne publika. El Shatt postaje rekvizit, a ne sjećanje.

Narodni Reporteri inzistiraju na razlici. Historiografija Kozare mora stajati na dokumentima. Historiografija El Shatta isto. Kad se jedno zamijeni drugim radi plakata, gledaoci ne dobivaju film. Dobivaju politički poster.