Trideset i jedna godina od Oluje: zašto pobjeda Hrvatske nije bila zajamčena

Trideset i jedna godina nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, povjesničari podsjećaju da pobjeda Hrvatske vojske u kolovozu 1995. nikako nije bila unaprijed zajamčena, unatoč uvriježenom mišljenju da je riječ bila o brzoj i laganoj pobjedi nad znatno slabijim protivnikom.

Geopolitički okvir uoči Oluje obilježila je nesposobnost Europe da odlučnije utječe na okončanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz istodobno europski embargo na oružje koji je Hrvatsku stavljao u nepovoljan položaj. Analize upozoravaju da europska "neutralnost" u praksi nije bila ravnopravna prema žrtvi agresije.

Američka administracija u tom je razdoblju, prema ocjeni povjesničara, lutala i nesigurno se snalazila, dijelom i zbog vlastitog mirovnog plana Z4, koji je za Hrvatsku predviđao rješenje nepovoljno po njezin teritorijalni integritet i suverenitet. Istodobno su misije Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini djelovale jalovo, zadržavajući postojeće stanje umjesto da potaknu rješenje krize.

U isto vrijeme, vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, samoproglašene RSK i RS, javno su najavljivala donošenje zajedničkog ustava i međusobno ujedinjenje, a potom i ujedinjenje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, odnosno tadašnjom Srbijom, čime su otvoreno ugrožavali hrvatski državni teritorij.

U takvim je okolnostima Hrvatska, prepuštena gotovo sama sebi na diplomatskom planu, morala vojnim i redarstvenim putem osloboditi okupirana područja, bez sigurnosti da će međunarodna zajednica njezinu pobjedu priznati kao legitimnu. Diplomatsko i pravno priznanje ishoda Oluje, podsjećaju povjesničari, uslijedilo je tek dugo nakon same operacije.

Trideset i jedna godina poslije, povijesna analiza geopolitičkog konteksta pokazuje koliko je odlučnost hrvatskog vodstva i vojske u kolovozu 1995. bila presudna u trenutku kada ni Europa ni Sjedinjene Države nisu nudile jasnu potporu obrani hrvatskog teritorija.