Dujmović: nije se ni spustio lijes Mladića u grob, a Macron grli Vučića

Novinar i publicist Tihomir Dujmović na platformi Hrvatski kanal rekao je ono što mnogi Hrvati misle, a Bruxelles ne želi čuti. Dok se u zemlju spušta lijes Ratka Mladića, najvećeg krvnika Domovinskog rata, francuski predsjednik Emmanuel Macron u Parizu gotovo strastveno grli Aleksandra Vučića. Fotografija je, kaže Dujmović, nevjerojatna. Cinizam je još veći jer je Francuska strateški partner Republike Hrvatske.

Lijes još nije u grobu, a Zagreb gleda zagrljaj

Dujmović je jasan: nije se ni spustio lijes u grob, a Macron već šalje poruku Beogradu zagrljajem. To nije protokolarni gest. To je politička poruka. Srbija dobiva toplinu, Hrvatska dobiva lekcije o „regionalnoj stabilnosti“. Tko je platio Domovinski rat krvlju, taj ne smije šutjeti kad se krvnik sahranjuje uz europski aplauz prema njegovim političkim nasljednicima.

Mladić nije „kontroverzna figura“. On je osuđeni ratni zločinac čije ime u hrvatskom sjećanju znači Vukovar, Škabrnja, pakao. Dok Europa glumi amneziju, Hrvatska mora držati memoriju. Bez memorije nema ni suverenosti. Zagrljaj u Parizu u tom trenutku nije slučajnost kalendara. To je izbor prioriteta.

Hrvatski medijski mainstream često ublažava takve scene. Dujmović nije ublažio. Rekao je da je cinizam Francuske u ovom trenutku posebno težak jer partnerstvo s Hrvatskom stoji na papiru, a zagrljaj s Vučićem stoji na naslovnici. Papir ne brine obitelji žrtava. Naslovnica brine.

Bruxelles je izdao Plenkovića

Dujmović tvrdi da je Bruxelles izdao Andreja Plenkovića kao vrlo poslušnog suradnika, i to temeljito. To nije napad na premijera. To je dijagnoza odnosa snaga. Hrvatska je godinama igrala ulogu discipliniranog partnera. Kad je trebalo kazniti Srbiju zbog odnosa prema zločincima i prema istini o ratu, Europa je odabrala zagrljaj.

Plenković je, kaže Dujmović, krajnje atipično prozvao Ursulu von der Leyen i dio europskih dužnosnika. To je bio krik: djelomično krik nemoći, djelomično signal da Hrvatska nije na „toj strani ulice“. I što se dogodilo? Ništa. Von der Leyen ostaje njemački igrač. Macron ostaje francuski. Jedni i drugi imaju pomirljiv, gotovo blagonaklon stav prema Beogradu. Meloni i ostali šute. Hrvatska plaća račun.

Narodni Reporteri ovdje stoje uz hrvatsku poziciju, ne uz bruxelleski PR. Kad EU izda lojalnog partnera, partner ima pravo reći da je izdan. Plenkovićev proziv von der Leyen nije slabost. To je rijedak trenutak u kojem Zagreb nije glumio da je sve u redu. Dujmović to čita kao krik. Mi ga čitamo i kao dokaz da poslušnost ne kupuje pravdu.

Francuska veza i cijena šutnje

Francuska nije prvi put u ovoj ulozi. Ali trenutak je otrovan: sprovod Mladića i zagrljaj Vučića u istom medijskom kadru. Strateško partnerstvo s Hrvatskom u tom svjetlu izgleda kao floskula. Partnerstvo bez poštovanja prema žrtvama Domovinskog rata nije partnerstvo. To je cinizam salona.

Dujmović pita zašto Hrvatska ne vuče jasnije poteze. Kaže da čak i Sandra Benčić nije naš Starčević, ali je tražila barem saborsku deklaraciju. Po njemu Plenković tu kasni, a ceh će biti težak. Mi dodajemo: ceh ne smije pasti na hrvatsko sjećanje. Država može kritikirati EU politiku prema Srbiji bez da se okrenemo protiv vlastitog premijera koji je Bruxellesu bio lojalan, a dobio je hladan tuš.

Šutnja Meloni i drugih „suverenista“ u Europi dodatno boli. Ako suverenizam znači samo unutarnji marketing, a vani se gleda u stranu dok se grli Vučić uz Mladićev sprovod, onda je to suverenizam bez kralježnice. Hrvatska mora imati vlastiti glas, ne samo mjesto na fotografiji s Macronom.

Što Hrvatska mora držati

Prvo, istinu o Domovinskom ratu. Drugo, odbijanje relativizacije Mladića i projekta koji ga je hranio. Treće, jasnu poruku Parizu i Bruxellesu: tko grli Vučića dok se sahranjuje krvnik, ne može Hrvatskoj držati lekcije o vrijednostima. Četvrto, suverenistički ton u vanjskoj politici: lojalnost savezništvu nije isto što i šutnja pred izdajom memorije.

Možemo i SDP će, kao i uvijek, tražiti „nijanse“ i „dijalog“. Narod zna što je nijansa kod Mladića: ništa. Nema nijanse. Ima grobova i ima zagrljaja. Dujmović je imenovao cinizam. Red je da ga Hrvatska ne zaboravi. Sabor koji ne zna reći riječ o tome nije sabornik sjećanja. On je administrator zaborava.

Zaključak

Macronov zagrljaj Vučiću u trenutku Mladićeva sprovoda nije greška protokola. To je politička poruka. Bruxelles je izdao poslušnog partnera. Plenkovićev krik prema von der Leyen nije slabost Hrvatske. To je dokaz da Europa bira Beograd kad joj odgovara. Narodni Reporteri biraju Vukovar, biraju sjećanje i biraju Hrvatsku. Tko danas grli, sutra relativizira. Mi nećemo relativizirati.