Dujmović: lijes Mladića još nije u zemlji, a Macron grli Vučića. Cinizam Pariza

Dok se u Srbiji zatvaralo poglavlje sprovoda haškog osuđenika Ratka Mladića, Pariz je poslao drugu sliku. Emmanuel Macron i Aleksandar Vučić u zagrljaju. Novinar i publicist Tihomir Dujmović na Hrvatskom kanalu sažeo je to jednom rečenicom: nije se ni spustio lijes najvećeg krvnika Domovinskog rata u grob, a Macron grli Vučića. Za Hrvatsku to nije protokol. To je cinizam strateškog partnera.

Francuska se u Zagrebu često zove partnerom. Rafale, politički razgovori, europski formati. Ali partnerstvo se mjeri i u trenucima kad Beograd testira granice pristojnosti. Sprovod Mladića bio je takav trenutak. Zagrljaj u Parizu bio je odgovor koji Hrvatska nije zaslužila.

Što je Dujmović točno rekao

Dujmović tvrdi da je Bruxelles izdao Hrvatsku kao pouzdanog saveznika u ovoj epizodi. Kaže da je fotografija Macrona i Vučića nevjerojatna upravo zbog vremena: dok se zakapa čovjek osuđen za genocid i zločine koji su pogodili i Hrvate. „Ima li većeg cinizma od toga?“ pita. Dodaje da Francuskoj to nije prvi put, ali da je sada tajming posebno grub.

U istom gostovanju govori o širem obrascu. Velike europske sile i njihovi krugovi, kaže, imaju pomirljiv stav prema Vučiću čak i nakon svega. Reakcija iz Bruxellesa izostaje. Meloni i Italija, po njegovu čitanju, također ne pomiču iglu. Zaključak: EU je „pretrpjela“ Mladića i neće kažnjavati Srbiju zbog toga. Politički ceh, upozorava, plaća Hrvatska.

Mladić, Beograd i poruka regiji

Haški tribunal osudio je Ratka Mladića zbog genocida u Srebrenici i zločina širom BiH. Za Hrvatsku je on simbol šire agresije i politike koja je 1990-ih htjela prekrojiti prostor silom. Kad Beograd takvom liku priredi državnički doček u smrti, šalje poruku da se sjećanje može okrenuti u mit.

Kad Pariz u istom vremenskom prozoru šalje toplu sliku s Vučićem, ta se poruka pojačava. Ne radi se o tome da Francuska mora bojkotirati svaki susret. Radi se o tome da diplomatija ima ritam i simboliku. Ritam je ovdje pogrešan. Simbolika boli.

Što Hrvatska smije očekivati od „partnera“

Hrvatska je ušla u EU i NATO s jasnim stavom prema Domovinskom ratu. Od partnera očekuje da taj stav ne gase radi geopolitičkog flerta s Beogradom. Ako Macron želi Vučića u europskim formatima, mora znati da hrvatska javnost gleda i groblja, ne samo rafale.

Dujmović ističe i da je hrvatska strana u Bruxellesu pokazala nezadovoljstvo europskim dužnosnicima. Kaže da se ništa bitno nije pomaknulo. To je gorka ocjena, ali korisna: Hrvatska ne smije pretpostaviti da će joj netko drugi čuvati sjećanje. Sjećanje se čuva kod kuće, u Saboru, u diplomaciji i u medijima koji neće relativizirati Mladića radi „stabilnosti“.

Zadatak Zagreba, ne isprika Parizu

Umjesto da se rasprava svede na osobne obračune, treba govoriti o državnom interesu. Hrvatska treba jasnu deklaraciju i dosljednu diplomaciju prema Beogradu kad god se ratni zločinci pretvaraju u ikone. Treba i javni pritisak na partnere: partnerstvo nije jednosmjerna uličica.

Dujmovićeva formulacija ostaje najjasnija. Lijes još nije u zemlji, a zagrljaj već jest. To Hrvatska ne smije progutati kao „protokol“. To mora ostati crvena linija u odnosima s Parizom i Bruxellesom. Jer tko danas relativizira Mladića, sutra će relativizirati Vukovar.

Sjećanje kao državni interes

Hrvatska nema luksuz da Mladića tretira kao „tuđu temu“. Domovinski rat nije muzejska vitrina. To je temelj države. Kad Beograd diže kult sjećanja oko osuđenog zločinca, a Pariz u isto vrijeme šalje toplu sliku s Vučićem, Zagreb mora reagirati javno i dosljedno. Šutnja se čita kao slabost.

Dujmović podsjeća da velike sile imaju svoje računice. To ne absolvira Hrvatsku od vlastitog glasa. Sabor, diplomacija i javnost moraju držati crvenu liniju: tko relativizira genocid i agresiju, ne može očekivati hrvatski aplauz zbog „stabilnosti Balkana“. Stabilnost bez istine samo odgađa sljedeći udar.

Zato ova epizoda nije samo o Macronu. Ona je o tome hoće li Hrvatska u EU biti partner s memorijom ili statist u tuđim zagrljajima. Narodni Reporteri biraju prvo. Jer tko danas proguta Mladića radi protokola, sutra će gutati i Vukovar radi tržišta.