Documenta pod novom čelnicom: Tena Banjeglav, isti soft-revizionizam

Dana 1. rujna 2026. Documenta – centar za suočavanje s prošlošću objavila je smjenu na vrhu: Vesna Teršelič, koja je udrugu vodila od osnivanja 2004., odstupa s čelne pozicije. Nova čelnica je Tena Banjeglav. Promjena imena nije promjena linije. Documenta ostaje čvorište lijeve politike sjećanja, blisko Možemo!, s istim rječnikom o „nacionalizmu“ i istim slijepim mjestima o Domovinskom ratu.

Teršelič ostaje u sustavu: koordinirat će programe praćenja pravosuđa i podrške žrtvama. Simbolično i praktično, stara garda ne odlazi. Samo se mijenja potpis ispod priopćenja.

Tko je Tena Banjeglav

Udruga je opisuje kao povjesničarku angažiranu na obrazovanju i javnim politikama. U Documenti je od volonterskog ljeta 2018., vodila obrazovne programe, a od 2024. koordinirala program Javnog dijaloga i javnih politika. To zvuči tehnički. Sadržaj njezinih javnih istupa nije tehnički.

Mnogo toga saznajemo iz intervjua Novostima, mediju Srpskog narodnog vijeća koje godinama crpi znatna javna sredstva. Prije sedam godina Banjeglav je govorila o mladima i „temama rata u 1990-ima“, tvrdeći da su mladi „skloniji suživotu“. Suprotstavila se „nacionalizmu, revizionizmu i težnji za nepropitivanjem nacionalno važnih događaja“. Termin Domovinski rat ne spominje. Uzroke agresije, ulogu Srbije i JNA, također ne. To nije slučajni propust. To je okvir.

IHRA, „antifašizam“ i Hajdarović

Početkom 2024. s Teršelič bila je u fokusu teze o „konspiraciji i selektivnom pristupu“ hrvatskom predsjedanju IHRA-om. Naglašavale su žrtve Holokausta, genocida nad Romima i Srbima te „antifašistički otpor“. Problem nije sjećanje na Holokaust. Problem je selektivnost: partizanski pokret i komunistička revolucija u tom narativu često dobivaju aureolu, dok se hrvatska žrtva Domovinskog rata relativizira ili gura u drugi plan.

Banjeglav je branila udžbenik povijesti Miljenka Hajdarovića, prepun manipulacija, ideoloških konstrukcija i faktografskih pogrešaka. Potencirala je lažni narativ da je udžbenik „zabranjen“. Istina je jednostavnija: bio je loš i nestručan, pa je povučen. Obrana takvog materijala kao da je riječ o cenzuri govori o prioritetima: ideologija ispred točnosti.

Slučaj Aleksandre Zec: politički mit

Banjeglav ustraje u narativu da su Aleksandra Zec i roditelji ubijeni zbog nacionalnosti, „iz nacionalističke mržnje pod izgovorom da surađuju sa srpskom vojskom“. Policijski inspektor Branko Lazarević, Srbin po nacionalnosti, koji je radio očevid, davno je odbacio tezu o državnom ili nacionalnom motivu i opisao obračun oko novca, zločin u ratu, a ne ratni zločin u smislu etničkog progona. Ljevica taj detalj sustavno ignorira jer joj treba priča o „progona Srba u Zagrebu 1991.“.

Kad nova čelnica Documente ponavlja stari mit, jasno je što slijedi: soft-revizionizam pod novim potpisom. Ne otvoreno poricanje Domovinskog rata, nego njegovo prepakiranje u priču o jednakoj krivnji, „suživotu“ bez agresora i moralnoj sumnji prema hrvatskom nacionalnom osjećaju.

Možemo! i industrija sjećanja

Documenta nije neutralni arhiv. Godinama oblikuje obrazovne programe, javne politike i medijski okvir u kojem je riječ „nacionalizam“ rezervirana gotovo isključivo za Hrvate, dok se velikosrpski projekt i jugoslavenski komunizam peru u blagim formulama. Veza s Možemo! nije tajna: ista kulturna infrastruktura, isti aktivistički rječnik, isti cilj. Kontrola sjećanja jest kontrola politike.

Hrvatska treba suočavanje s prošlošću. Treba istinu o Bleiburgu i križnim putovima, o Vukovaru i Škabrnji, o agresiji i obrani. Ne treba udrugu koja „suočavanje“ pretvara u jednosmjernu ulicu. Nova čelnica nije reset. Ona je nastavak. Tena Banjeglav dolazi s bagažom Novosti, Hajdarovića i mita o Zec. Documenta pod njezinim vodstvom ostat će što je bila: politički projekt, ne znanstveni kompas.

Zašto ova smjena nije reforma

U nevladinom sektoru smjene na vrhu često se prodaju kao osvježenje. Ovdje je riječ o kontinuitetu kadra koji je odrastao unutar iste ideološke škole. Banjeglav nije došla izvana kao kritičarka Documente. Došla je iznutra, kao volonterka, edukatorica i koordinatrica javnih politika. Njezin uspon logičan je ishod, ne prekid.

Hrvatska javnost treba gledati što Documenta radi u školama, u radionicama i u medijskim okvirima. Soft-revizionizam rijetko viče. On šapuće: jednakajte krivnje, sumnjajte u Domovinski rat kao obranu, glorificirajte „antifašizam“ bez komunističkih zločina, branite loše udžbenike kao da su mučenici. Nova čelnica već je pokazala da taj šapat zna napamet.

Možemo! i Documenta dijele ekosustav. Kad jedna strana dobije novu glavu, druga dobije isti mikrofon. Zato ovu vijest ne treba čitati kao biografsku bilješku. Treba je čitati kao upozorenje: industrija sjećanja nije otišla u mirovinu s Teršelič. Samo je promijenila potpis.

Građani imaju pravo pitati tko financira tu industriju sjećanja i zašto se hrvatska država i dalje ponaša kao da je riječ o nepristranom partneru. Promjena na vrhu nije reformacija. To je rebranding.