Filip Pavić ima novu metu: hrvatske branitelje

Filip Pavić pronašao je priču. Hrvatski branitelji imaju neprijatelja, neprijatelj ima mikrofon, a novinar ima naslov. Ostalo će se već nekako posložiti.

U njegovu tekstu o protivljenju koncertima i kulturnim događajima posebno mi smeta kako se odmah na početku razdijele uloge. Estrada je predmet braniteljskog neprijateljstva. Branitelji traže koga će sljedećeg otkazati. Čitatelj tako dobije gotovu sliku prije nego što se uopće počne baviti pojedinim slučajevima.

A između pojedinih slučajeva ima razlika. Velikih.

Nije isto protiviti se nečijem nastupu zbog njegova podrijetla, zbog javnih izjava ili zbog mjesta na kojem je odlučio održati koncert. Nije isto tražiti bojkot proizvoda, prosvjedovati pred dvoranom i prijetiti organizatoru. Kad sve to nagurate u isti koš, dobijete zgodnu priču o braniteljima koji ratuju protiv estrade. Samo vam putem ispadne ono zbog čega bi priča trebala biti novinarska: preciznost.

Pavić, primjerice, piše i o Jakovu Jozinoviću. Tu postoji pitanje odnosa prema ljudima koji su bili zatočeni u SPENS-u i koji njegov nastup ondje doživljavaju kao nepoštovanje vlastitog iskustva. Možete se s njihovim zahtjevom slagati ili ne slagati. Ali odgovor tim ljudima ne može biti samo da su odabrali estradu za novo bojište.

Što su trebali učiniti? Šutjeti da ne pokvare atmosferu?

Zamislimo da netko organizira koncert, objavi plakate i počne prodavati ulaznice. Za njega je dvorana prostor s određenim kapacitetom, pozornicom i razglasom. Za nekoga drugoga to je mjesto vezano uz zatočeništvo. Ta dva pogleda postoje istodobno. Prodaja karata nije izbrisala ovaj drugi.

Tu očekujem pitanja izvođaču. Što je znao? Što mu je rečeno? Kako je odgovorio ljudima koji su mu se obratili? Zašto je odlučio nastupiti? To su konkretna pitanja. Rasprava o tome jesu li branitelji ponovno pronašli neprijatelja mnogo je komotnija. Ne morate dugo ostati uz tuđe neugodno iskustvo.

Posebno je zanimljiv dio o novcu.

Pavić povezuje udruge kroz javne potpore i institucionalne programe. To treba istraživati. Svaki euro iz proračuna mora imati svrhu, dokumentaciju i odgovorne osobe. Braniteljska udruga nema pravo na financijski mrak zato što je braniteljska.

Ali onda u tekstu dolazi priznanje da institucionalna potpora ne znači da država financira njihove kampanje protiv nastupa.

E, tu treba stati.

Ako financiranje kampanje nije dokazano, onda nije dokazano. Ako postoje računi, pokažite ih. Ako su sredstva nenamjenski trošena, objavite dokumente. Ako toga nema, čitatelju ne treba ostaviti dojam da je veza utvrđena samo zato što udruga prima sredstva za druge programe.

Socijalni projekt i objava na Facebooku nisu ista stavka. Mogu ih provoditi isti ljudi, ali novinar treba utvrditi odnos između njih. Nije dovoljno približiti dvije stvari na papiru i prepustiti čitatelju da dovrši optužbu.

Uostalom, koliko organizacija prima javni novac i istodobno javno zastupa političke ili društvene stavove? Bismo li za svaku od njih iz potpore za određeni projekt izveli zaključak o financiranju svih njezinih istupa? Ako je to metoda, primijenimo je dosljedno. Onda će istraživanje biti puno opsežnije.

Problem je i naslov.

Hrvatski branitelji nisu jedna osoba, jedan ured ni jedna Facebook stranica. Među njima postoje različiti stavovi, različite udruge i različiti odnosi prema istim izvođačima. Ako pišete o određenoj skupini, imenujte je. Ako pišete o određenom pritisku, opišite ga. Kad u naslov stavite hrvatske branitelje kao cjelinu, preuzeli ste odgovornost za tu širinu.

Ne može naslov obuhvatiti sve, a preciznost se pojaviti tek nekoliko odlomaka poslije.

Pavićev tekst otvara i pitanje bojkota Ožujskog zbog Renea Bitorajca. Meni je tu stvar jednostavna. Kupac može odlučiti da neće kupovati određeni proizvod. Može javno objasniti razlog. Može pozvati druge da učine isto. Tvrtka može odgovoriti ili ostati pri svojem izboru.

Nema poznatog pravila po kojem reklama obvezuje gledatelja da kupi pivo.

Brend angažira poznato lice jer očekuje korist od njegove popularnosti. Onda mora računati i s time da dio publike prema tom licu ima drugačiji odnos. Ne možete prodavati prepoznatljivost, a nakon prve negativne reakcije tvrditi da je javnost nedopušteno povezala proizvod s osobom koju ste sami stavili u reklamu.

To vrijedi za Bitorajca kao i za bilo koga drugoga.

Naravno da bojkot, javni prigovor i prijetnja nisu isto. Upravo zato mi smeta kad se rasprava vodi tako da se granice među njima zamute. Prijetnju treba navesti i pripisati onome tko ju je uputio. Zahtjev za bojkot treba opisati kao zahtjev za bojkot. Tako čitatelj može procijeniti što se stvarno dogodilo.

Kad netko napiše da neće kupovati pivo, još nije zauzeo televiziju.

Kad bivši zatočenik pita pjevača zašto nastupa na određenom mjestu, još nije postao ministar kulture.

Kad udruga zatraži otkazivanje koncerta, treba čuti njezine razloge, odgovor organizatora i utvrditi tko je donio odluku. Tek tada možemo razgovarati o odgovornosti. Prečac preko kolektivnog portreta branitelja možda donosi bolji naslov, ali donosi lošiju raspravu.

Ne tražim od Pavića da se slaže sa mnom. Očekujem da razlikuje stvari koje nisu iste i da jednako ozbiljno postavlja pitanja svima koji sudjeluju u njima.

Branitelji mogu pogriješiti. Novinar može pogriješiti. Izvođač može pogriješiti. Nitko od njih nije izvan kritike. Ali kad se kritizira branitelje, njihova prošlost ne smije postati dekoracija, a njihovi današnji prigovori automatski dokaz da im nedostaje novi rat.

To je previše lagodna pozicija za čovjeka koji piše o tuđoj nelagodi.

Filip Pavić ima pravo postavljati pitanja braniteljima. Ima ih pravo pitati za novac, postupke, izjave i posljedice njihovih kampanja. Mi imamo jednako pravo pitati njega za izbor riječi, širinu optužbe i dokaze kojima je podupire.

A prvo pitanje glasi: ako ste istraživali konkretne ljude i konkretne događaje, zašto ste u naslovu prozvali hrvatske branitelje?