Dodik: „Drina nikada nije bila granica“. Velikosrpski mit uoči Dana srpskog jedinstva

Milorad Dodik uoči Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave (15. rujna) ponovno je relativizirao granicu na Drini. Poručio je da Drina „nikada nije bila granica jednog naroda, iste vjere, jezika, historije i pamćenja“, da Srbija i Republika Srpska „dišu i žive kao jedno“ te da je u tome velika zasluga Aleksandra Vučića. Završio je uzvicima: „Živjela Srbija! Živjela Republika Srpska!“ To nije nostalgija. To je politički program.

Oslobođenje prenosi da Dodik tvrdi kako su „sve granice koje su drugi crtali među Srbima slabije od onoga što nas vijekovima spaja“. Administrativne granice, kaže, treba „poštovati“, ali one „ne moraju biti zidovi među Srbima“. U prijevodu s diplomatskog na hrvatski: Drina se ne briše na papiru. Briše se u glavi, a zatim u politici. Tko to ne vidi, ili je naivan ili je suučesnik u magli.

Što zapravo znači „Drina nije granica“

Kad političar s vrha RS-a kaže da rijeka koja razdvaja dvije države „nije granica jednog naroda“, on ne filozofira o folkloru. On šalje signal: državne linije su privremene, nacionalni prostor je trajniji. To je klasika velikosrpskog mitologema. Isti obrazac koji je 1990-ih hranio projekte „svi Srbi u jednoj državi“.

Dan srpskog jedinstva uveden je 2020. S ciljem „osnaživanja jedinstva srpskog naroda u Srbiji i RS-u“. Datum 15. rujna veže se uz proboj Solunskog fronta 1918. Simbolika je jasna: jedinstvo preko Drine kao politički identitet. Dodikova X-poruka samo je otvoreni tekst onoga što se godinama radi poluglasno.

Nije slučajno što se takve poruke šalju baš uoči praznika. Praznici grade emociju; emocija gradi politiku; politika gradi činjenice na terenu. Tko danas kaže „Drina nije granica“, sutra će pitati zašto bi Dayton bio svetiji od „jedinstva“.

Hrvati u BiH nisu dekor. Oni su prva linija

Svako relativiziranje BiH granica direktno pogađa Hrvate u Bosni i Hercegovini. Dok se u Banjoj Luci i Beogradu slave „jedinstvo“ i „trobojka“, hrvatski narod u BiH živi s iskustvom rata, prognanstva i demografskog urušavanja. Tko danas kaže da Drina nije granica, šalje poruku i o tome koliko prostora ostaje za treći, hrvatski konstitutivni narod.

Hrvatska država zato ne smije gledati ovo kao „unutarnju stvar BiH“. Sigurnost hrvatskog naroda istočno od Dinare i zapadno od Drine povezana je. Slab BiH okvir u kojem se otvoreno propituju granice nije stabilnost. To je poziv na nove prekrajanja. Budnost nije histerija; naivnost jest. Hrvati u BiH nisu dekor za tuđe govore o „jedinstvu“. Oni su narod s pravom na jednakopravnost i zaštitu.

Isti obrazac koji relativizira Drinu sutra može relativizirati i druge crte. Povijest 20. Stoljeća u ovom prostoru nije udžbenik za romantiku. To je udžbenik za oprez.

Ne „dijalog“ s onima koji brišu kartu

Omiljena fraza bruxelleskih i zagrebačkih mekušaca glasi: treba više dijaloga. Dijalog ima smisla s partnerom koji priznaje države, granice i jednakopravnost naroda. S onim tko javno kaže da Drina nije granica, a RS i Srbija „dišu kao jedno“, dijalog bez uvjeta postaje sudjelovanje u magli.

Hrvatska politika. I mediji koji još imaju hrabrosti. Moraju govoriti jasno: poštivanje Daytona i međunarodno priznatih granica nije „anti-srpsko“. To je civilizacijski minimum. Tko taj minimum relativizira uoči nacionalnog praznika, radi politiku koja Hrvatima u BiH i Hrvatskoj šalje poruku: vaša sigurnost nije zajamčena ako šutite.

Ne treba demonizirati svakog Srbina. Treba imenovati politiku koja briše granice riječima dok gradi pritisak djelima. Razlika između naroda i projekta mora ostati jasna. Inače Hrvatska gubi orijentir.

Zaključak: čuvati granice i ljude

Dodikova poruka od 14. rujna 2026. Nije usputni tweet. To je najava tona za Dan srpskog jedinstva: jedinstvo preko Drine, zasluga Vučiću, živjela Srbija, živjela RS. Hrvatski odgovor ne smije biti panika. Nego hladna odlučnost. Čuvati BiH Hrvate. Čuvati vlastite granice. Ne kupovati mitove o „narodu bez granica“ dok se na terenu grade političke činjenice.

Drina jest granica dviju država. Tko to danas osporava riječima, sutra će to osporavati interesima. Hrvatska to mora vidjeti na vrijeme. Bez lažne uljudnosti i bez zaborava 1990-ih. Jer tko zaboravi kako se Drina „brisala“ jednom, rizikuje da gleda reprizu. Mi reprizu ne želimo. Zato pišemo jasno: velikosrpski mit nije folklor. To je upozorenje.