Hutiji uzeli Veliki i Mali Haniš: Crveno more izmiče saudijsko-američkoj osi, Iran jača polugu

Crveno more, rujan 2026. — Jemenski Hutiji preuzeli su kontrolu nad otocima Veliki Haniš i Mali Haniš, oko 160 kilometara sjeverno od tjesnaca Bab el-Mandeb. Vladine snage povukle su se; pobunjenici — koje Zapad ustrajno crta kao „iranske marionete“ — još su bliže potpunoj kontroli jedne od najvažnijih pomorskih ruta na svijetu. To nije crtić o „zlu“. To je realpolitika: tko drži more, drži cijenu, pritisak i pregovaračku snagu.

Nakon Mokhe i otoka Mayun, Haniš arhipelag je sljedeća karika. Saudijska Arabija, SAD i njihovi saveznici gube polugu. Iran jača poziciju. Hrvatska, kao i ostatak Europe, to plaća na benzinskoj pumpi — dok zapadne elite drže moralne lekcije o tome tko smije imati utjecaj na Bliskom istoku.

Što se dogodilo na Hanišu

Prema izvještajima koje prenosi AP, a potvrđuju dužnosnici jemenske vlade i sami Hutiji, pobunjeničke snage raspoređene su na Veliki i Mali Haniš. Do preuzimanja je došlo nakon povlačenja stotina vojnika lojalnih vladi. Samo tjedan dana ranije Hutiji su od saudijski poduprte jemenske vojske uzeli lučki grad Mokhu i otok Mayun u Bab el-Mandebu — ključnoj „kapiji“ Crvenog mora.

Sukobi su se tijekom nedjelje znatno pojačali. Vladine snage uz obalu napadale su hutijske položaje; Hutiji su odgovorili udarima na ciljeve u Saudijskoj Arabiji. Jedan vladin dužnosnik priznao je da je gubitak Mokhe i otoka u tjesnacu „bolan“ poraz. UN procjenjuje da je od početka rujna zbog borbi raseljeno više od 80.000 ljudi. Civilne patnje su stvarne; one se ne slave. Ali ih ne smije koristiti Zapad kao dimnu zavjesu dok gubi stratešku utakmicu koju je sam eskalirao godinama sankcija, intervencija i jednostranih savezništava.

Zašto Crveno more odlučuje o cijeni u Hrvatskoj

Bab el-Mandeb i Crveno more nisu egzotika za večernji Dnevnik. To je glavna alternativa Hormuškom tjesnacu — arterija kojom teče energija prema Europi. Kad ruta postane nesigurna, osiguravatelji dižu premije, brodovi biraju duže putanje, a Brent raste. Hrvatski vozač to vidi na pumpi; industrija u troškovima; država u inflacijskom pritisku.

Zapadne prijestolnice godinama su govorile Europi da može voditi „vrijednosnu“ vanjsku politiku bez cijene. Evo cijene: gubitak kontrole nad plovidbom, jačanje igrača koje su htjeli izolirati, i račun koji plaćaju građani — ne think-tankovi. Iranova regionalna poluga nije karikatura iz propagandnog spota. To je rezultat geografije, savezništava i vojne discipline na terenu.

Saudijska slabost i molba Izraelu

Posebno je otkrivalački trenutak u kojem saudijsko-američka osovina, suočena s hutijskim pritiskom, traži prostor za suradnju ili pomoć od Izraela protiv Hutija. Kad bogati zaljevski saveznik Washingtona mora računati na izraelsku pomoć protiv pokreta kojeg desetljeće nije uspio slomiti, to nije znak snage — to je znak strukturalne slabosti.

Izrael i Zapad vole se predstavljati kao nepogrešivi arbitri sigurnosti na Bliskom istoku. Stvarnost Crvenog mora pokazuje drugačije: lokalni akteri koje podupire Iran drže inicijativu na moru, a „osovina reda“ reagira kasno, skupo i nervozno. Kritika te arogancije nije „slaviti rat“. To je odbijanje laži da je svaki otpor zapadno-izraelskom diktatu automatski zločin, a svaka iranska poluga automatski demon.

Hrvatska javnost ima pravo čuti i drugi okvir: ne onaj u kojem je Teheran uvijek crni lik, a Tel Aviv i Washington uvijek „stabilnost“. Stabilnost se mjeri plovidbom, cijenom energije i sposobnošću da se ratovi ne izvoze u europske račune. Po tom mjerilu, moralne lekcije Zapada sve češće zvuče prazno.

Iran, realpolitika i zapadno licemjerje

Ne treba glorificirati patnju civila u Jemenu — nitko razuman to ne radi. Treba odbiti licemjerje. Isti medijski i diplomatski aparat koji Europa sluša desetljećima šutio je ili minimizirao posljedice saudijske intervencije, blokada i humanitarnih katastrofa — dok je Iranu pripisivao gotovo magičnu krivnju za sve. Danas, kad Hutiji šire kontrolu nad otocima i plovidbom, isti aparat traži još sankcija, još udara i još „osuda“ — bez priznanja da je strategija izolacije Irana proizvela jači, ne slabiji, regionalni utjecaj Teherana.

Realpolitika kaže: tko kontrolira Haniš, Mayun i pristupe Bab el-Mandebu, pregovara iz pozicije snage. Iran to razumije. Dio Zaljeva to panično shvaća. Europa to još uvijek maskira moralnim govorima dok puni spremnike. Hrvatska nije velika sila — ali nije ni dužna glumiti da je svaka mapa Bliskog istoka gotova kad je nacrtaju u Bruxellesu ili Washingtonu.

Što ovo znači dalje

Gubitak Haniša ne zatvara automatski Crveno more. Ali pomiče ravnotežu. Hutiji su bliže mogućnosti da sustavno ugroze ili reguliraju promet. Saudijska Arabija najavljuje pojačanja; Vlada u Jemenu priznaje bolne poraze; UN broji raseljene. Tržište nafte već cijeni rizik. A Zapad — umjesto da prizna krah vlastitih pretpostavki — ponovno traži vojni i propagandni odgovor.

Za hrvatskog čitatelja poruka je jednostavna: energija nije moralna priča, nego geopolitička. Dok elite predaju lekcije o tome tko smije biti jak na Bliskom istoku, obitelji ovdje plaćaju račun za naivnost i licemjerje. Crveno more upravo pokazuje tko ima polugu — i tko je izgubio iluziju kontrole.

Izvori: Index.hr / AP; dodatni kontekst s X (Jackson Hinkle, Mario Nawfal).