Kosovo nakon Haaga: Thaçiju 25 godina, 385 zatočenih, 96 ubijenih. Mit o čistoj OVK puca

Specijalizirana vijeća Kosova u Haagu proglasila su bivšeg predsjednika Hashima Thaçija i trojicu bivših visokih dužnosnika OVK krivima za ratne zločine počinjene 1998. i 1999. godine, piše Večernji list. Thaçi i Jakup Krasniqi osuđeni su na po 25 godina, Kadri Veseli na 18, Rexhep Selimi na 13, ukupno 81 godinu zatvora. Sud je utvrdio odgovornost za nezakonita zatočenja, okrutno postupanje, mučenje i ubojstva. Prema presudi, OVK je nezakonito zatočio najmanje 385 ljudi, mučeno ih je 303, a najmanje 96 ljudi ubijeno. Riječ je o prvostupanjskoj presudi na koju su moguće žalbe.

Presuda je zatresla Prištinu. Demokratski savez Kosova pozvao je političke stranke na zajedništvo, poručujući da su pripadnici OVK branili svoje domove i narod. To je očekivani politički refleks. Sudski je nalaz tvrđi: mit o „čistoj oslobodilačkoj vojsci“ više ne drži vodu u Haagu.

Što je sud točno utvrdio, a što nije

Thaçi, Veseli, Krasniqi i Selimi nisu osuđeni kao apstraktni simboli. Osuđeni su zbog lanca odgovornosti za zatočenja, mučenja i ubojstva. Brojke iz presude nisu folklor: 385 zatočenih, 303 mučenih, 96 ubijenih. Istodobno, sud nije prihvatio konstrukciju „zločinačke kampanje“ u širem smislu u kojem su je neki očekivali. Ta razlika već sada oblikuje i Beograd i Prištinu: jedni viču da je pečat premekan, drugi da je nepravedan.

Važno je i tko su bile žrtve. Dio registriranih žrtava u postupku bili su kosovski Albanci: članovi i simpatizeri LDK-a Ibrahima Rugove te oni proglašeni „špijunima“ ili neistomišljenicima. To ruši jednostavnu priču o ratu kao isključivo međuetničkom obračunu. Unutaralbansko nasilje radi monopola nad teritorijem dio je nalaza koji Priština najteže guta.

Od Rambouillet a do 25 godina

Čovjek koji je 1999. u Rambouilletu sjedio za stolom sa zapadnim diplomatima, 2008. kao premijer predvodio proglašenje neovisnosti, a poslije postao predsjednik, sada u Haagu sluša kaznu od 25 godina. Put od „američkog čovjeka“ do osuđenika nije samo osobna drama. To je i poruka o tome kako velike sile znaju napustiti svoje lokalne saveznike kad im više ne trebaju kao simboli.

Za Hrvatsku je bitan kontekst, ne nostalgija za tuđim mitovima. Balkan ostaje nestabilan. Kosovo i Republika Srpska i dalje mogu biti instrumenti pritiska. Presuda ne zatvara to pitanje. Ona samo skida jedan sloj legitimacije s ljudi koji su desetljećima prodavani kao nepogrešivi „osloboditelji“.

Što ovo znači za regiju i za Zagreb

Vučić već koristi presudu da napadne Hrvatsku i spominje Gotovinu. To je jeftin manevar. Hrvatski interes nije da brani Thaçija niti da kupuje Vučićevu verziju povijesti. Hrvatski je interes jasan: Domovinski rat nije isto što i OVK-ov obračun s političkim neistomišljenicima, a zločin ostaje zločin bez obzira na zastavu pod kojom je počinjen.

Presuda od 81 godine zatvora neće sama stabilizirati Kosovo. Političke elite u Prištini pozivaju na jedinstvo oko mita. Beograd poziva na jedinstvo oko vlastite patnje. Između ta dva narativa ostaju brojke: stotine zatočenih i gotovo stotinu ubijenih u lancu za koji su četvorica čelnika proglašena odgovornima.

Mitovi imaju rok trajanja

Kosovo nakon ove presude neće sutra postati druga država. Ali javni prostor bit će drugačiji. Teže je govoriti o OVK kao o isključivo moralnoj sili. Teže je i Beogradu pretvarati svaku osudu u dokaz da su „samo Srbi krivi“, jer evo osuda i na drugoj strani. Za hrvatskog čitatelja pouka je jednostavna: ne uvoziti tuđe mitove, ne relativizirati vlastite žrtve i ne dopustiti da nam Vučić tumači tko je heroj, a tko zločinac.

Žalbe slijede. Kazne se mogu mijenjati. Činjenica prvostupanjske odgovornosti za mučenja i ubojstva već je na stolu. Narodni Reporteri pratit će reakcije Prištine i Beograda, ali bez iluzije da će jedna presuda srediti Balkan. Može barem smanjiti prostor za laž.