SAD razgovara s hutijima dok drže Bab el-Mandeb: Vance potvrđuje, Trump odbio saudijski udar

Washington je 14. rujna 2026. priznao ono što geopolitika već pokazuje na karti: Sjedinjene Američke Države vode izravne razgovore s hutijima u Jemenu, dok ti isti hutiji drže ključne točke oko tjesnaca Bab el-Mandeb i strateškog otoka Mayun (Perim). Vicepredsjednik JD Vance rekao je novinarima da je administracija „na vrhu situacije“, da je u stalnom kontaktu sa Saudijskom Arabijom i UAE, te da vodi i izravne razgovore sa samim hutijima. Istodobno, američki mediji izvješćuju da je saudijski princ Mohammed bin Salman tražio američki vojni udar, a da je Trump odbio izravnu intervenciju i ponudio tek obavještajnu i ciljnu potporu.

Narodni Reporteri ovdje ne glorificiraju nasilje. Čitaju kartu. Tko kontrolira morske žile, kontrolira cijenu nafte, osiguranje brodova i politički pritisak na Europu. Bab el-Mandeb nije folklor. To je vrata suza kroz koja prolaze tankeri i kontejneri. Kad Zapad godinama bombarira, sankcionira i crta mape režimskih promjena, a zatim sjeda za stol s onima koje je jučer zvao teroristima, riječ je o priznanju neuspjeha, ne o moralnoj pobjedi.

Mayun, Mokha i stezanje žile Crvenog mora

Hutijske snage u posljednjim danima zauzele su luke i otoke koji im daju polugu nad tjesnacem. Mayun dijeli Bab el-Mandeb na dva kanala. Tko sjedi na tom vulkanskom otočiću, vidi i može ugroziti prolaz. Zauzimanje Mokhe i okolnih točaka uz jemensku obalu Crvenog mora dodatno jača tu poziciju. Cijene nafte već su se kretale oko 100 dolara za barel, uz upozorenja analitičara da bi daljnja eskalacija mogla gurnuti cijenu još više.

Europa to plaća na pumpi. Hrvatska to plaća na pumpi. Zato ova priča nije „daleki Jemen“. To je račun za propalu zapadnu politiku koja je Bliski istok pretvorila u trajno bojište, a zatim se začudila što lokalni akteri drže teren bolje od PowerPointa iz Washingtona.

Vance priznaje razgovore, Riyadh tražio udar

Vance je na Joint Base Andrewsu, prije polaska za Kansas, jasno rekao: Amerika je u kontaktu s Emiratima, Saudijcima i drugima, te da su vođeni i izravni razgovori s hutijima. Poruka je da situacija nije izmakla kontroli. Paralelno, Axios, CBS i drugi izvori tvrde da je MBS u više poziva tražio američke udare nakon hutijskog napredovanja, a da je Trump odbio otvaranje nove fronte jer administracija želi držati fokus na Iranu i Hormuzu, uz potporu partnerima, ne izravnu američku vojsku u Jemenu.

To je ključna točka. Washington odbija saudijski zahtjev za udarom, a istodobno razgovara s hutijima. Drugim riječima: tko drži teren, ulazi u pregovore. Tko je godinama prodavao priču o beskonačnoj vojnoj nadmoći, sada pregovara. To nije „slabost“ u medijskom smislu. To je geopolitička činjenica.

Dvostruka mjerila i logika regionalnog rata

Zapadni establišment godinama je Irancima i njihovim partnerima u regiji pripisivao svako zlo, dok je izraelsku eskalaciju i američke intervencije tretirao kao nužnost. Kad se Crveno more zatvori ili poskupi, ista Europa koja je pljeskala „vrijednosnoj vanjskoj politici“ počinje brojati milijarde. Logika regionalnog rata koji gura maksimizam Izraela i dijelova američkog establishmenta ne štiti Europe. Ona Europu čini taocem.

Narodni Reporteri zato odbijaju propagandni paket u kojem je svaki otpor zapadnoj intervenciji automatski „terorizam“, a svaka zapadna bomba automatski „obrana demokracije“. Hutiji su lokalni akter s oružjem, ideologijom i savezništvima. Njihova kontrola nad točkama oko Bab el-Mandeba nije moralna medalja. Ona je dokaz da sila na terenu i dalje oblikuje diplomaciju. Tko to ne vidi, čita samo naslovnice, ne kartu.

Što Hrvatska i Europa moraju zaključiti

Prvo: energetska i pomorska sigurnost nisu apstraktne. Drugo: slijepa podrška svakoj rundi bliskoistočnog maksimizma skuplja račun u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Treće: suverena vanjska politika traži hladnu glavu, ne uvoz tuđih ratnih narativa. Iran se u zapadnim medijima često karikira, a stvarnost na Crvenom moru pokazuje da regionalni otpor nije nestao od sankcija i etiketa.

Možemo! i SDP rado uvoze „europski konsenzus“ o Bliskom istoku koji je često samo američko-izraelski paket u diplomatskom omotu. Hrvatska treba drugačije: interes, granice kod kuće, trezvenost vani. Kad Vance potvrđuje razgovore s hutijima, a Trump odbija saudijski udar, poruka nije da je Amerika nježna. Poruka je da više ne može sve riješiti bombama bez cijene.

Zaključak bez lažne neutralnosti

14. rujna 2026. Bab el-Mandeb je u žiži jer ga netko stvarno drži. Mayun nije simbol. Mayun je poluga. Washington razgovara. Riyadh je tražio udar i nije ga dobio. Europa plaća naftu. Narodni Reporteri bilježe tu točku kao dokaz propalog intervencionizma i dvostrukih mjerila. Geopolitika se ne mjeri hashtagovima. Mjeri se tjesnacima, lukama i time tko sjeda za stol kad se žila stegne. Hrvatska neka čita kartu, ne propagandni paket.