Saudijska Arabija moli Izrael protiv Hutija: ironija Kabe i regionalnog žandara

Dok Rijad još uvijek prodaje sebe kao čuvara islama i Kabe, princ Mohammed bin Salman prema izvještajima diplomatskih izvora traži pomoć — i to putem američkog CENTCOM-a — od Izraela, kako bi zaustavio hutijski pritisak na Bab el-Mandeb. Ironija je toliko gusta da se može rezati nožem: monarhija koja sebe vidi kao lidera muslimanskog svijeta puzi prema Tel Avivu čim Iranovi saveznici stisnu najvažniji morski prolaz Crvenog mora.

Prema izvještajima regionalnih medija i diplomatskih kanala, saudijski prijestolonasljednik zatražio je obavještajnu i drugu potporu kako bi spriječio zatvaranje tjesnaca Bab el-Mandeb. Istodobno se obraća Egiptu i zaljevskim državama. Hutiji su u ofenzivi zauzeli ključne točke — uključujući položaje koji im daju utjecaj nad prolazom — dok se Brent penje, a globalna trgovina osjeća trešnju na dvije strane Arapskog poluotoka.

Bab el-Mandeb, Hormuz i krhkost američkog poretka

Bab el-Mandeb nije „regionalni detalj“. To je arterija kojom prolazi ogromna količina nafte, plina i robe između Azije, Afrike i Europe. Kad je Hormuz već pod pritiskom, Crveno more postaje alternativni kisik za zaljevske izvoze. Ako hutijske snage — naoružane i poticane iz Irana — kontroliraju pristupe tjesnacu, cijeli američki model „slobode plovidbe“ pokazuje se onim što jest: krhkim pax Americana koji drži samo dok netko ne povuče za konopac.

Saudijska East-West cijev, luke na Crvenom moru, Yanbu, Sueski kanal — sve to postaje šahovska ploča. Egiptu prijete gubici od prometa kroz Suez. Izraelu smeta pritisak na Eilat i južne rute. A Washington šalje admirale, obavještajce i „targeting support“, ali oklijeva s direktnim udarima. Multipolarni svijet nije teorija — on se događa u stvarnom vremenu, kad Teheran i saveznici mogu zatvoriti kisik zapadnoj trgovini bez da ijedan nosač zrakoplova riješi problem preko noći.

Izrael kao žandar — Zaljev kao klijent

Ovdje je kut kritike jasan. Izrael se u ovoj konfiguraciji nameće kao regionalni žandar američkog interesa: tko treba obavještajne podatke, satelitske oči, iskustvo s iranskim proxyjima — ide prema Jeruzalemu, čak i ako službeno nema diplomatskih odnosa. To nije „mir“ ni „normalizacija“. To je ovisnost.

Zaljevske monarhije godinama su kupovale legitimitet pričom o islamskom vodstvu, o Palestini, o svetim mjestima. Sad, kad hutijski dronovi i rakete pogađaju infrastrukturu, a tjesnac visi o koncu, ista elita traži štit od države koju pred vlastitim javnostima često prikazuje kao neprijatelja. Mecca i Medina u retorici — Tel Aviv u kriznom stožeru. To je geopolitička hipokrizija u svom najčišćem obliku.

Iran i hutijski pritisak ovdje ne treba romantizirati kao „oslobodilački romantizam“. Treba ih čitati kao dokaz da zapadni poredak više nije monopol. Kad se Zaljev obraća Izraelu preko CENTCOM-a, priznaje da vlastita vojna mašina — unatoč milijardama potrošenim na oružje — ne može sama držati Crveno more. To je poraz narativa o saudijskoj samodostatnosti.

Cijena na pumpi i hrvatski interes

Za Hrvatsku ovo nije daleka televizijska drama. Poremećaj na Bab el-Mandebu i Crvenom moru udara na Brent, na trošak prijevoza, na cijenu nafte na pumpi i na inflaciju u kućnom budžetu. Kad Rijad i Washington igraju vatrom oko tjesnaca, račun stiže i u Zagreb, Split, Osijek. Zato Hrvatska ne smije biti pijun u zaljevsko-izraelskim energetskim ratovima — ni slijepi saveznik svake američke avanture, ni naivni potrošač tuđih priča o „stabilnosti“.

Prioritet mora biti vlastita energetska sigurnost: diverzifikacija dobave, skladišta, LNG, nuklearna perspektiva, domaći resursi gdje postoje, i jasan politički stav da se nacionalni interes ne mjeri pljeskom u Bruxellesu ili Washingtonu. Tko danas plaća 108 dolara za barel zbog rata u Jemenu, sutra će plaćati još više ako se Crveno more zatvori.

Multipolarnost bez iluzija

Poruka iz ove epizode nije da Hrvatska treba slaviti bilo koju stranu u jemenskkom krvoproliću. Poruka je da se stari poredak lomi: Zaljev moli Izrael, Amerika dijeli obavještajne podatke ali ne želi puni rat, Iran pokazuje da proxy može držati globalnu trgovinu u šahu, a Europa opet gleda s margine. U takvom svijetu mali narodi preživljavaju samo ako čitaju karte hladno — bez moralističkih floskula i bez vazalskog refleksa.

Saudijska molba Izraelu preko CENTCOM-a nije „diplomacija nade“. To je priznanje panike. A panika silnika rijetko završava jeftino — ni za njih, ni za one koji punimo spremnike na kraju lanca.

Izvor poticaja: objava Maria Nawfala / diplomatski izvještaji o saudijskom zahtjevu prema Izraelu putem CENTCOM-a; kontekst Crvenog mora i Bab el-Mandeba, rujan 2026.