Slave Mladića državnim počastima, a Hrvatsku zovu „etničkim čistačima“ — Beogradski dvostruki metar

Srbija se oprostila od Ratka Mladića onako kako se oproštaju od nacionalnih ikona: zastave Republike Srbije i Republike Srpske preko lijesa, vojska, počasna paljba, političari u prvom redu i tisuće ljudi na ulici. Predsjednik Aleksandar Vučić nije došao na pogreb, ali je svemu dao zeleno svjetlo. Ne skriva da Mladića smatra herojem. Haški sud ga je osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti — u Beogradu to čitaju kao „političku presudu“.

Škabrnja, Dalmacija, Hrvatska — ime koje Beograd briše

Mladić nikada nije odgovarao za zločine na hrvatskom tlu. Njegovo se ime veže uz operacije oko Šibenika, Zadra, Sinja, Kijeva, Vrlike. Najteži trag u Hrvatskoj ostaje masakr u Škabrnji. Dok u Topčideru pale svijeće i dižu himne, u hrvatskim selima još žive ljudi koji su gledali kako se pale kuće i kako nestaju susjedi. Ta asimetrija nije slučajna: Srbija još nije priznala agresiju na Hrvatsku. Krivce za Domovinski rat i dalje traži isključivo „na drugoj strani“.

HOS i „Za dom spremni“ kao jedina opsesija

AI ilustracija – Narodni Reporteri

Dok ratnog zločinca slave bez trunke kritike, beogradski mediji i političari opsjednuti su HOS-om i pozdravom „Za dom spremni“. Vučić ga uspoređuje s nacističkim pozdravom, a posebno ga je razbjesnio Thompsonov koncert u Vukovaru. U istoj rečenici u kojoj brani Mladića, napada hrvatske domoljubne pjesme kao „Sieg Heil“. To nije rasprava o povijesti — to je oružje. Cilj je Hrvatsku držati u moralnoj defenzivi dok Srbija rehabilira zločince.

Dokumentacijski centar Veritas i slični krugovi godinama proizvode priče o „crnokošuljašima“ i „ustaškim simbolima“ u Kninu, dok istodobno šute o Mladićevoj ulozi u Dalmaciji. Kad Hrvatska traži pravdu za Štuku ili za Ovčaru, Beograd odgovara lekcijama o „etničkom čišćenju“ i Oluje. Kad Srbija digne ratnog zločinca na pijedestal, Europa uglavnom gleda u stranu.

Dvostruki metar koji Europa još guta

Oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Beogradu su dočekane kao „politički udar“. Isti su ljudi koji danas slave Mladića tada govorili o „pomirenju“ — ali samo ako Hrvatska prizna krivnju koju nije počinila. Jandroković je u Bruxellesu već rekao jasno: ovakva Srbija nema hrvatske potpore za EU. Nakon državnog pogreba ratnom zločincu, ta rečenica nije diplomacija. To je minimum državnog dostojanstva.

Što Hrvatska mora reći naglas

Nema „regije“ u kojoj se istodobno slave genocidari i predaju lekcije o antifašizmu. Nema partnerstva s režimom koji Hrvatsku zove nacističkom dok vlastitom narodu serviraju kult ličnosti oko čovjeka osuđenog za genocid. Domoljublje nije zločin. Škabrnja nije fusnota. Thompson nije problem — problem je država koja ratnog zločinca ispraća počasnom paljbom, a onda Hrvatsku uči što je „patriotizam“.

Narodni Reporteri neće sudjelovati u toj farši. Dok Beograd digne Mladića, Zagreb mora digati dokumente, imena žrtava i crvenu liniju prema EU pregovorima. Jer tko šuti na državni kult zločinca, sutra šuti i na rakete koje Vučić najavljuje „za godinu dana“.

EU pregovori nisu humanitarna nagrada

Srbija želi europski put i istodobno državni kult genocidara. To nije „kompleksna povijest“. To je politički izbor. Hrvatska je u EU. Srbija kuca na vrata. Tko otvara vrata bez uvjeta, sutra u klub unosi čovjeka koji Hrvatsku zove nacističkom, a Mladića herojem. Jandrokovićeva crvena linija zbog Mladića nije hir — to je zaštita žrtava Škabrnje, Vukovara, Ovčare i svih mjesta gdje je srpska agresija ostavila imena umjesto adresa.

Europski dužnosnici vole govoriti o „stabilnosti Zapadnog Balkana“. Stabilnost bez istine je samo odgoda. Dok se u Topčideru pali počasna paljba, u Hrvatskoj se još traže nestali. Dok Vučić dijeli lekcije o „Za dom spremni“, njegov sustav šuti o logorima, o silovanjima, o prognanima. Narodni Reporteri traže jednostavno: ista mjera. Ako je HOS tema, Mladić je tema. Ako je Thompson tema, Škabrnja je tema. Bez iznimke.

Beogradski mediji već godinama grade narativ u kojem je Oluju „etničko čišćenje“, a srpska okupacija trećine Hrvatske „građanski sukob“. Taj narativ hrani se šutnjom. Svaki put kad Zagreb smekša ton zbog „dobrosusjedstva“, Beograd digne glas. Pogreb Mladiću dokaz je da smekšavanje ne radi. Radi samo jasnoća: ovakva Srbija ne dobiva hrvatski potpis.