Turska diže zid oko škola: helikopteri, dronovi, 31.000 nadzornika. Zagreb, jesi li gledao?

Nova školska godina u Turskoj nije počela plakatima o osjećajima i radionicama o toleranciji. Počela je helikopterima, dronovima, detektorima metala i masovnim rasporedom nadzornika. Državna agencija Anadolu i net.hr izvještavaju da su u velikim gradovima Ankari i Istanbulu oko škola raspoređeni dronovi i helikopteri, a policija nadležna za kriminalitet mladih i zloporabu droga provodi kontrole.

Povod nije apstraktan. U travnju je učenik u Kahramanmarašu u oružanom pohodu ubio desetero ljudi. Ankara je zaključila ono što svaka ozbiljna država mora zaključiti: škola nije igralište za bande, drogu i naoružane pojedince. Sigurnost djece dolazi prije ideoloških floskula.

Operacija Sigurne ulice i 31.000 nadzornika

Ministar pravosuđa Akin Gürlek na platformi X najavio je operaciju Sigurne ulice usmjerenu protiv kriminalnih organizacija koje ugrožavaju budućnost djece. Ministarstvo unutarnjih poslova uvelo je mjere za školske prostore. Ministar Mustafa Ciftci poručio je da će diljem zemlje biti raspoređena 31.000 nadzornika na školskim igralištima. Nabavljeni su i ručni detektori metala za ulaze.

To su brojke i alati, ne press-release o dijalogu. Turska paralelno najavljuje obračun s bandama povezanima s krijumčarenjem droge, od uličnih preprodavača do većih lanaca. Poruka je jasna: tko ugrožava djecu, neće se sakriti iza socijalnih uzroka.

Pouka za Zagreb nakon Elektrotehničke

Zagrebački roditelji nakon napada na Elektrotehničkoj školi više ne kupuju priče da je sve pod kontrolom dok djeca dolaze kući uplašena. Strah roditelja nije panika. To je racionalna reakcija na nasilje u školskom prostoru. Turski odgovor pokazuje razliku između države koja mobilizira resurse i grada u kojem se često više priča o preventivnim programima nego o tvrdoj kontroli ulaza, oružja i kriminalnih mreža oko škola.

Nitko razuman ne traži helikoptere iznad svake zagrebačke osnovne škole kao trajni spektakl. Traži se hijerarhija prioriteta: detekcija opasnosti, prisutnost ovlaštenih osoba, brza intervencija i nulta tolerancija prema nošenju oružja i droge u školskom okruženju. Ako Ankara može rasporediti desetke tisuća nadzornika, Zagreb i Hrvatska mogu barem prestati tretirati školsku sigurnost kao sporednu temu između biciklističkih staza i smeća.

Sindikati žele demokratsko sudjelovanje. Roditelji žele živo dijete

Sindikat Eğitim-Sen kritizirao je pristup i pozvao na demokratsko sudjelovanje, obrazovne veze i društvenu podršku. To zvuči lijepo na konferenciji. Ne zvuči dovoljno kad je oružje već u hodniku. Društvena podrška ima mjesta. Ali prvo dolazi fizička zaštita. Država koja ne može zaštititi školski ulaz gubi legitimitet kod obitelji.

U Hrvatskoj dio političke ljevice, osobito Možemo! u Zagrebu, godinama preferira meki jezik o uključivosti dok tvrde sigurnosne mjere lako proglašava pretjeranima. Roditelji na terenu vide drugačije. Vide da nasilje ne nestaje od hashtagova. Nestaje kad država pokaže snagu.

Što Hrvatska treba uzeti iz turskog modela

Prvo: jasnu političku odluku da je škola zaštićeni prostor. Drugo: opremu i ljude na ulazima tamo gdje procjena rizika to nalaže. Treće: koordinaciju policije, obrazovanja i pravosuđa protiv bandi i droge oko škola. Četvrto: javnu komunikaciju bez umanjivanja. Roditelji zaslužuju istinu, ne smirujuće floskule.

Turska je nakon masakra odabrala snagu. Hrvatska ne mora čekati još jedan udar da bi shvatila istu lekciju. Djeca u učionicama nisu statistika. Ona su budućnost naroda. Država koja to shvaća ne filozofira dok netko nosi oružje prema školskim vratima.