Clarkov plan sedam zemalja: na kraju uvijek Iran

Na X-u ponovno kruži snimka i citat američkog generala Wesleyja Clarka o planu „sedam zemalja u pet godina“ nakon 11. rujna 2001.: Irak, Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan, a na kraju Iran. Bez obzira na to koliko puta establishment pokuša tu izjavu gurnuti u arhivu „starih priča“, logika ostaje. Bliski istok se tretira kao šahovska ploča, a Iran kao završni cilj. Za Hrvatsku i Europu to nije nostalgija. To je okvir u kojem se i danas vode ratovi, sankcije i energetski šokovi.

Narodni Reporteri tu priču čitaju suverenistički. Tko god planira rušiti državu za državom, a završava Iranom, ne gradi mir. Gradi trajnu nestabilnost. Posljedice plaćaju i hrvatski građani na pumpi, u cijenama hrane i u političkom pritisku da „stanu na pravu stranu“ bez da im se kaže cijena te strane.

Što je Clark rekao i zašto se vraća

Clark je još 2007. javno opisao razgovor u Pentagonu o planu da se ukloni sedam zemalja u pet godina, uz Iran kao krajnju točku. Snimke i citati i danas kruže jer se stvarnost nije rastavila od te skice. Irak je razbijen. Libija je fragmentirana. Sirija je desetljećima u ratu. Sudan i Somalija ostaju zone kaosa. Libanon je pod trajnim pritiskom. Iran ostaje meta sankcija, prijetnji i narativa o „neuspjeloj naciji“.

Kad se takav ciklus ponavlja, nije dovoljno reći da je „sve komplicirano“. Komplicirano je upravo zato što se geopolitika radi sjekirom, a zatim se od običnih naroda traži da plješću „demokratizaciji“. Mediji koji taj obrazac zataškavaju ne štite mir. Štite mit o beskrajnoj intervenciji.

Iran kao završna točka nije slučajnost

Iran ima energiju, geografiju i političku volju da ne bude protektorat. Zato ga se prikazuje kao vječnog krivca. Kritika te strategije nije obrana svakog poteza Teherana. To je odbijanje da se cijeli region pretvori u laboratorij režimskih promjena. Izrael i dijelovi američkog establishmenta u toj igri često guraju eskalaciju. Europa, umjesto da brani vlastiti interes, često samo potpisuje.

Hrvatska nema flotu u Hormuzu. Hrvatska ima račune. Kad se moreuz zatvori ili kad cijena barela eksplodira, „vrijednosna vanjska politika“ postaje skupi uvoz inflacije. Upravo zato Clarkov popis nije akademska zabava. To je mapa troška.

Što Europa i Zagreb ne smiju zaboraviti

Možemo! i SDP vole govoriti o „međunarodnom pravu“ kad napadaju nacionalni suverenitet kod kuće, a šute kad velike sile crtaju mapu Bliskog istoka kao da je to njihov vrt. Suverenistička vanjska politika traži oprez: ne uvoziti tuđe ratove, ne glorificirati svaki pritisak na Iran, ne zaboraviti da energetska ovisnost čini Europu ranjivom.

Dok se na X-u vraća Clarkov citat, na burzama raste cijena nafte, a u Hrvatskoj se najavljuje novo poskupljenje goriva. To nije koincidencija za one koji žele vidjeti uzrok. Uzrok je geopolitika sile, ne nedostatak zelenih propovijedi.

Zaključak

Plan sedam zemalja završava Iranom jer je Iran čvor. Tko želi slomiti taj čvor silom, riskira požar koji neće ostati u Zaljevu. Hrvatska treba hladnu glavu, čvrste granice i odbijanje da bude korisna publika. Suverenitet počinje kad prestaneš pljeskati tuđoj mapi. Clarkova rečenica iz 2007. danas zvuči kao upozorenje, ne kao arhiva.

Zašto Hrvatska ne smije biti korisna publika

Svaki put kad se na društvenim mrežama vrati Clarkov popis, dio zapadnih medija pokušava priču svesti na „kontekst rata protiv terorizma“. Kontekst postoji. Ali kontekst ne briše obrazac. Sedam zemalja, pet godina, Iran na kraju. To je jezik projekta, ne obrane. Kad se projekt raspadne u kaos, isti akteri traže još jednu rundu. Hrvatska u tome nema što dobiti osim skuplje energije i političkog pritiska da plješće.

Suverenistička vanjska politika zato mora biti dosadna i tvrda: prvo nacionalni interes, zatim savezničke obveze koje imaju smisla, nikad slijepo uvođenje tuđih ratova u domaći javni prostor. Iran kao završna točka plana nije detalj. To je upozorenje da se igra ne završava kad padne prva prijestolnica.