Bandić protiv Tomaševića: tko je više novca dijelio svojim udrugama

Usporedba iznosa koje je Grad Zagreb izdvajao za pojedine udruge tijekom mandata Milana Bandića i tijekom mandata Tomislava Tomaševića postala je novo političko bojno polje u Gradskoj skupštini.

Prema dostupnim usporedbama, izdvajanja za pojedine udruge pod Tomaševićevom upravom su, prema navodima, višestruko veća nego u razdoblju kada je gradom upravljao Milan Bandić, čije je ime dugi niz godina bilo sinonim za klijentelističko trošenje gradskog novca.

Oporba tu usporedbu koristi kao argument da se, unatoč promjeni vlasti i drugačijoj retorici, temeljni model financiranja politički bliskih udruga u suštini nije promijenio, već su se samo promijenili konkretni primatelji sredstava.

Zastupnici koji iznose ovu kritiku tvrde da rast izdvajanja sam po sebi ne mora značiti zlouporabu, no da bez jasnih kriterija i javne objave svih ugovora nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li riječ o opravdanom rastu potreba udruga ili o novom obliku klijentelizma.

Gradska uprava dosad nije ponudila detaljno obrazloženje koje bi objasnilo razliku u iznosima između dva mandata, niti je iznijela sveobuhvatan pregled kriterija prema kojima se sredstva raspodjeljuju.

Važno je naglasiti da je usporedba iznosa sama po sebi statistički podatak, dok su ocjene o istom modelu klijentelizma s drugim korisnicima politička interpretacija oporbe, a ne dokazana činjenica u pravnom smislu.

Bez obzira na to, kombinacija ove usporedbe s paralelnim izvidima nadležnih institucija oko financiranja udruga dodatno otežava poziciju gradske vlasti u obrani vlastite antikorupcijske i transparentne slike pred biračima.

Za birače je usporedba posebno neugodna zbog konteksta u kojem dolazi: Milan Bandić je, tijekom svog dugogodišnjeg mandata, u javnosti bio gotovo sinonim za netransparentno trošenje gradskog novca i sumnjive isplate politički bliskim akterima, dok je platforma Možemo! upravo tu sliku koristila kao ključni argument za promjenu vlasti u Zagrebu.

Ako se pokaže da su izdvajanja pod novom upravom brojčano veća nego u Bandićevo doba, teza o istom modelu s drugim licem postaje politički teško za odbaciti bez detaljne, javno dostupne dokumentacije o svakoj pojedinačnoj isplati i njezinoj svrsi.

Do trenutka dok Grad Zagreb ne objavi cjelovite i usporedive podatke za oba razdoblja, čitatelji bi trenutne brojke trebali promatrati kao politički argument u raspravi, a ne kao konačno, neovisno revidirano stanje javnih financija.