Tomašević, simbol nesposobnosti umjesto progresa, tvrde kritičari

Otkad je preuzeo dužnost zagrebačkog gradonačelnika, Tomislav Tomašević sebe je i platformu Možemo! predstavljao kao nositelje progresivne i transparentne uprave grada, suprotstavljene desetljećima starih političkih praksi. Prema navodima kritičara, ta se slika u međuvremenu bitno promijenila.

U oštrim ocjenama koje kruže javnim prostorom, kritičari tvrde da je Tomašević od simbola progresa postao simbol nesposobnosti, navodeći niz afera, sporih gradskih obnova i rasta trošenja usmjerenog prema strukturama bliskima samoj stranci.

Prema tim navodima, brzina i kvaliteta izvedbe pojedinih projekata, poput obnove nakon potresa i drugih infrastrukturnih zahvata, zaostaje za očekivanjima koja je gradonačelnik sam postavio u kampanji, dok istovremeno raste broj afera vezanih uz trošenje gradskog proračuna.

Riječ je, valja naglasiti, o ocjenama i tvrdnjama kritičara, a ne o pravomoćno utvrđenim činjenicama. Za sada nijedna od spomenutih afera nije rezultirala pravomoćnom osuđujućom presudom protiv gradonačelnika osobno, pa svaka izravna optužba na njegov račun ostaje u domeni sumnje dok se suprotno ne dokaže.

Ono što ovakve ocjene čini politički osjetljivima jest kontrast s izbornom porukom platforme Možemo!, koja se upravo distancirala od starog načina vođenja grada i obećavala rez s klijentelizmom i netransparentnošću.

Ako se navodi o rastu trošenja prema sebi bliskim strukturama pokažu točnima, to bi predstavljalo ozbiljan udarac na vjerodostojnost stranke koja svoj politički kapital gradi upravo na suprotnoj poruci.

Do dodatnih, provjerljivih podataka o konkretnim iznosima i primateljima gradskog novca, iznesene ocjene ostaju kritika politički suprotstavljenih aktera, a ne dokazana činjenica, iako je politički pritisak na gradsku upravu zbog njih sve veći.

Simbolika je pritom posebno neugodna za samu stranku: Možemo! je u kampanjama redovito isticao urbanističku transparentnost, participativno budžetiranje i rez s netransparentnim praksama prethodnih gradskih uprava kao svoje temeljne vrijednosti. Svaka afera koja se dovodi u vezu s trošenjem gradskog novca prema sebi bliskim strukturama izravno nagriza upravo taj dio političkog identiteta.

Dio kritičara upozorava i da usporavanje pojedinih projekata samo po sebi ne mora značiti nesposobnost, jer administrativni i financijski procesi u velikim gradskim upravama znaju biti spori neovisno o politici koja je na vlasti. Ipak, kombinacija sporosti s istovremenim rastom troškova prema politički bliskim akterima, prema navodima kritičara, otežava obranu teze da je riječ isključivo o objektivnim, sistemskim preprekama.

Konačnu ocjenu o tome je li riječ o stvarnoj nesposobnosti, uobičajenim izazovima gradske uprave ili organiziranom obrascu klijentelizma dat će tek vrijeme, konkretni podaci i, eventualno, nadležne institucije, a ne trenutna politička retorika bilo koje strane.