Bogdanovci prije 35 godina: Selo na Kukuruznom putu palo je 10. studenoga, a dan poslije pred Mjesnim uredom strijeljano je devetero civila

Dok je Vukovar gorio, do njega se moglo doći samo jednim putem. Preko polja kukuruza, kroz Nuštar, Marince i Bogdance. Taj put je imao ime koje danas zna svako hrvatsko dijete: Kukuruzni put.

Bogdanovci su bili njegova posljednja kapija. Na današnji dan, 10. studenoga 1991., ta je kapija pala.

Dvjesto ljudi protiv armije

Selo je branilo dvjestotinjak ljudi. Bili su tu Bogdanovčani, pripadnici Zbora narodne garde, specijalne policije, MUP-a i HOS-a. Kad su u listopadu pali Marinci i Cerić, Bogdanovci su ostali u potpunom okruženju, baš kao i Vukovar.

Od tog trenutka selo je postalo simbol otpora velikosrpskom agresoru. Branitelja je bilo malo, oružja još manje. Svakog dana bilo je više mrtvih i ranjenih. Protuoklopnih sredstava i sanitetskog materijala gotovo više nije bilo.

U ranim jutarnjim satima 10. studenoga JNA je s paravojnim postrojbama krenula u još jedan napad iz svih smjerova. Avioni, tenkovi, topništvo. Obrana je slomljena. Preostali branitelji s pokretnim ranjenicima i dijelom civila krenuli su u proboj kroz neprijateljske redove, u više skupina i na različite strane. Mnogi od njih nisu prošli.

Devetero strijeljanih pred Mjesnim uredom

Najteže je došlo dan poslije. Jedna preživjela mještanka, inicijala L. B., spasila se samo zato što ju je prepoznao oficir JNA koji je poznavao njezina pokojnog supruga. Ovako je opisala ono što je gledala:

„Pred našim očima, tukli su tri sata starce na tako svirep način uz psovke i vrijeđanja, da je bilo stravično vidjeti kako plaču kao mala djeca.“

Pred Mjesnim uredom 11. studenoga 1991. ubijeno je devetero civila. Pet žena: Ljulje Barlecaj, Mrike Barlecaj, Manike Lleshaj, Vera Barlecaj i Đulja Barlecaj. I četvorica muškaraca: Kristo Lleshaj, Pren Krasnići te Nikola i Zef Paljušaj.

Svjedok je kasnije ispričao da je dobrovoljac iz čete Vojne policije Druge proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA Boško Soldatović, zvan Sole, repetirao automatsku pušku i zapucao rafalom. Drugi svjedok čuo ga je kako civilima naređuje da kleknu.

Presuda nakon gotovo trideset godina

Soldatović je sve negirao. Viši sud u Beogradu ipak ga je 8. prosinca 2020. proglasio krivim i osudio na 15 godina zatvora, iako je srpsko tužiteljstvo tražilo dvadeset. Apelacijski sud u Beogradu odbio je njegovu žalbu 11. lipnja 2021.

Obitelji su na tu presudu čekale gotovo tri desetljeća. Prošla je skoro nezamijećeno, a važna je i zato što je jedna od rijetkih izrečenih pripadnicima JNA. Crno na bijelo potvrđuje da je ta vojska sudjelovala u zločinima u Vukovaru i okolici. Ostali koji su tog studenog pucali, tukli i palili nikad nisu odgovarali.

Albanci katolici koji su branili Hrvatsku

Bogdanovci su prije rata imali 1113 stanovnika. Oko 160 bili su Albanci, rimokatolici. Devetero ih je strijeljano, dvojica su poginula kao branitelji, a četvorica su ranjena.

Nisu bili iznimka. U Domovinskom ratu bilo je 2800 dragovoljaca i 350 mobiliziranih pripadnika albanske manjine. Njih 87 je poginulo, 304 su ranjena, a 229 ih je umirovljeno kao ratni vojni invalidi. Vukovar i okolicu branilo je oko 200 Albanaca dragovoljaca.

Na Bogdanovce se ne sjeća svatko svake godine. A trebalo bi. Bez tog sela i tog puta Vukovar ne bi izdržao onoliko koliko je izdržao. Sto dvadeset i devet ljudi dalo je život da bi ta veza trajala još koji dan.

Vječna im slava.