Petrinja 1991.: Vitorac, Ćorković i Šušnjar pred sudom zbog ubojstva civila Stanka Bugarina
Pred Visokim kaznenim sudom nastavlja se postupak protiv Jovana Vitorca, Milana Ćorkovića i Đure Šušnjara zbog ubojstva civila Stanka Bugarina krajem rujna 1991. u Petrinji. Prvostupanjski: 10, 8 i 6 godina u odsutnosti. Državljani Srbije. Žrtve Domovinskog rata ne smiju biti zaboravljene.

Pred Visokim kaznenim sudom Republike Hrvatske održano je suđenje protiv Jovana Vitorca (1954.), Milana Ćorkovića (1952.) i Đure Šušnjara (1948.) zbog kaznenog djela protiv civilnog stanovništva. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužnicom od 30. studenoga 2017. tereti ih da su neutvrđenog dana krajem rujna 1991., tijekom napada JNA i TO na Petrinju, ubili civila Stanka Bugarina. To nije „stara priča“. To je pravda koja kasni, ali ne smije stati.
Petrinja pamti rujan 1991. Pamti civile. Pamti da rat nije bio apstrakcija, nego kuća, ulica i kukuruzište na kojem je ostavljeno tijelo.
Tko su optuženi i što im se stavlja na teret
Za vrijeme oružanog sukoba na području Republike Hrvatske Milan Ćorković bio je komandir čete Donja Bačuga, odreda TO Banski Grabovac, Jovan Vitorac komandir voda u toj četi, a Đuro Šušnjar pripadnik navedenog voda. Prva dvojica imala su stvarne i formalne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima čete.
Prema optužnici, nakon što su zajedno s pripadnicima jedinice u jednoj kući u Petrinji pronašli civila Stanka Bugarina, ispitivali su ga i fizički maltretirali, zatim mu naložili da krene današnjom Kupskom ulicom prema kukuruzištu na kraju ulice. Ćorković i Vitorac naredili su Šušnjaru i drugim NN pripadnicima da pucaju u Bugarina koji im je bio okrenut leđima; zajedno s njima ispalili su više hitaca iz osobnog naoružanja. Stanko Bugarin preminuo je na mjestu. Tijelo je ostavljeno na rubu kukuruzišta.
Presuda iz lipnja 2024. i istražni zatvor
Presudom iz lipnja 2024. Vitorac je nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora, Ćorković na osam, a Šušnjar na šest. Sva trojica su državljani Srbije. Sudilo im se u odsutnosti jer su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Budući da su im izrečene kazne više od pet godina zatvora, određen im je i istražni zatvor.
Suđenje u odsutnosti nije savršenstvo pravde. Ali je jasan signal: Hrvatska neće brišući spise zaboraviti civilne žrtve samo zato što su optuženi prešli granicu. Država koja pamti svoje mrtve nije osvetnička. Ona je dostojanstvena.
Sjećanje bez kolektivne krivnje, ali bez amnezije
Narodni Reporteri ne šire kolektivnu krivnju. Šaljemo imena, datume i djela. Stanko Bugarin bio je civil. Optuženi su imenovani zapovjednici i pripadnik TO formacije u napadu na Petrinju. To je okvir Domovinskog rata kakav jest: agresija, teror nad civilima, dug put do sudnice. Tko danas traži „zaborav radi mira“, zapravo traži mir na leđima žrtava.
Petrinja 1991. nije fusnota. Grad je preživio razaranja, prognanstvo, smrti branitelja i civila. Svaka pravomoćna i nepravomoćna istina o zločinu dio je oporavka zajednice. Bez istine nema ni pomirbe vrijedne imena.
Zašto ovo mora ostati na naslovnici
U Hrvatskoj postoji jak pritisak da se Domovinski rat svede na „složenu prošlost“ dok se istodobno brišu murale i relativizira obrana. Suđenje Vitorcu, Ćorkoviću i Šušnjaru podsjeća zašto pamćenje nije opcija. Civil ubijen nakon mučenja, pucnji u leđa, tijelo na kukuruzištu: to nije interpretacija. To je optužnica i prvostupanjska presuda.
Narodni Reporteri stoje uz žrtve i uz pravdu koja ide do kraja. Dok traje postupak pred Visokim kaznenim sudom, javnost mora znati imena: Stanko Bugarin, Petrinja, rujan 1991. Hrvatska koja zaboravi civile izgubit će pravo govoriti o dostojanstvu. Hrvatska koja sudi, pamti i ne povija koljeno pred zaboravom ostaje država.
Petrinja kao mjesto pamćenja, ne kao dekor
Grad Petrinja i dalje obilježava obljetnice Oluje i dane sjećanja na 1991. Spomenici, vijenci i imena nisu folklor za turiste. Oni su infrastruktura dostojanstva. Suđenje za ubojstvo Stanka Bugarina ulazi u isti okvir: država koja polaže vijence mora i suditi. Inače sjećanje postaje prazan ritual.
Državljani Srbije nedostupni hrvatskom pravosuđu ne smiju biti alibi za tišinu. Odsutnost okrivljenika otežava izvršenje, ali ne briše činjenice optužnice ni prvostupanjske kazne od 10, 8 i 6 godina. Hrvatska mora inzistirati na međunarodnoj suradnji tamo gdje je moguća, i na javnoj istini tamo gdje bjegunci skrivaju tijela iza granice.
Stanko Bugarin zaslužuje ime u naslovu, ne fusnotu. Petrinja zaslužuje pravdu. Narod zaslužuje da se Domovinski rat ne pretvori u relativiziranu maglu. Ovo suđenje tom cilju služi.
Izvor: www.dnevno.hr
Komentari
15. rujna 1851.: svećenik spasio Bašćansku ploču, dragi kamen hrvatskog jezika
HZMO prodaje stanove u Belom Manastiru: najjeftiniji od 13.100 eura
Tea Bekavac na Hodu u Brodu: Rita je živjela 2 mjeseca i 12 dana, majke nisu same
Poetic Bridge i Yugoslav Songbook: 1.600 eura za jugoslavenski okvir u Trešnjevci
