Tahiri mjesec dana šutio o SNV-u u ruskom izvješću. Javni novac, tuđi citati

Mjesec dana šutnje, pa birokratski odgovor. Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na čelu s Alenom Tahirijem, napokon se oglasio na pitanje koje boli: kako to da rusko-bjelorusko izvješće o ljudskim pravima kao izvor kritika Hrvatske koristi publikacije i medijske sadržaje organizacije koja se financira hrvatskim javnim novcem?

Riječ je o SNV-u i njegovim medijima. Narod.hr je pitao Ured jasno: komentiraju li tu činjenicu i smatraju li prihvatljivim da se proračunski novac pretvara u amuniciju protiv Republike Hrvatske u inozemnim propagandnim dokumentima.

Odgovor koji nije odgovor

Umjesto odgovora na bit, Tahiri je novinarima predložio da pitanja o zajedničkom izvješću Moskve i Minska upute na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Drugi paragraf njegova odgovora bio je opći opis svrhe Ureda, koji se ionako može pročitati na službenim stranicama. Treći paragraf tvrdi da Ured redovito kontrolira utrošak sredstava svih korisnika i traži očitovanja.

To je jezik koji zvuči uredno, a ništa ne razjašnjava. Kontrola koja se hvali papirima, a ne rezultatima, nije kontrola. Ako se javni novac slijeva u medijski ekosustav koji završi u tuđim izvješćima kao dokaz protiv Hrvatske, građani imaju pravo znati tko je potpisao, tko je odobrio i tko je šutio.

Novosti, Vida i kriteriji koje nitko ne želi čuti

Podsjetnik koji Ured izbjegava je brutalno jednostavan: Novosti i Vida, odnosno SNV, prema javno iznesenim argumentima Narod.hr-a ne zadovoljavaju uvjete i kriterije za dobivanje javnog novca iz proračuna Ureda i Savjeta za nacionalne manjine. Ako je to točno, onda nije riječ o nijansi. Riječ je o sustavnom financiranju koje traje godinama, unatoč upozorenjima.

Suverenistička javnost to čita kao obrazac: manjinske institucije i mediji dobivaju status nedodirljivosti, a svaka kritika se unaprijed proglašava "napadom". Dok istodobno SDP i Možemo u Zagrebu i Saboru vrište o "mržnji", proračunski tokovi prema odabranim adresama ostaju tabu. To nije ljudska prava. To je politički klijentelizam u humanitarnoj ambalaži.

Rusko-bjelorusko izvješće kao zrcalo

Bit nije u tome vole li Hrvati Moskvu ili Minsk. Bit je u tome što se hrvatski porezni novac pretvara u citat koji strane službe onda koriste protiv Hrvatske. Ako Ured "redovito kontrolira", gdje je popis kontrola, gdje su sankcije, gdje su prekinuti ugovori? Gdje je transparentnost koju isti Ured inače traži od svih drugih?

Dok se Vlada i saborski zastupnici bore s ilegalnim otpadom, migracijama i obrambenim proračunom, ovaj dosje pokazuje drugi front: informacijski. Tko plaća medij, taj oblikuje narativ. Ako država plaća medij koji je koristan tuđoj propagandnoj mašineriji, onda je to strateška glupost, ne "pluralizam".

Što građani smiju tražiti

Minimalni paket je jasan. Objava svih ugovora i iznosa prema SNV-u i povezanim medijima. Javna evaluacija učinka. Prekid financiranja ako se dokaže da kriteriji nisu ispunjeni. I kraj prakse da Ured odgovara općim floskulama umjesto konkretnim brojkama.

Hrvatska ima pravo štititi svoj ugled i svoj novac. Ljudska prava nisu alibi za beskonačno hranjenje političkih medijskih projekata. Ako Tahiri želi biti ravnatelj, neka pokaže kontrolu. Ako pokazuje samo šablone, onda je odgovor već stigao: sustav štiti sebe, ne građane.

Zašto je ovo važno baš sada

Hrvatska ulazi u jesen saborskih okršaja o otpadu, migracijama i obrambenom proračunu. U takvom trenutku dosje o javnom novcu koji hrani medijski sloj citiran u tuđim izvješćima nije sporedna bilješka. To je pitanje državne higijene. Ako Ured za ljudska prava ne zna ili ne želi odgovoriti tko je odobrio tokove prema SNV-u i kako se mjeri učinak, onda građani imaju pravo pretpostaviti da je politička zaštita jača od kontrole.

Suverenistička javnost već godinama upozorava na isti obrazac: manjinski medijski projekti dobivaju status svetosti, a kritika se automatski proglašava "govorom mržnje". U isto vrijeme Možemo u Zagrebu i SDP u Saboru prodaju priču o transparentnosti. Transparentnost koja stane na pragu odabranih adresa nije transparentnost. To je selektivni moral.

Zato odgovor Tahirija treba čitati do kraja. Upućivanje na MVEP, opis nadležnosti i opća floskula o kontroli nisu dovoljni. Treba popis ugovora, iznose, evaluacije i odluke o nastavku ili prekidu financiranja. Bez toga ostaje samo dojam da država plaća narativ koji se onda može naći u dokumentima koji Hrvatsku napadaju izvana. To nije pluralizam. To je strateški rizik koji se plaća iz poreza.