Istra: nakon 79 godina križ se vratio na Proštinu. Komunisti su ga srušili 1947.

Na Proštini u Istri, nakon 79 godina, križ je opet gdje mu je mjesto. Udruga KRIŽ vratila je simbol koji su komunisti srušili 1947. Nisu ga vratili deklaracijom iz Bruxellesa. Vratili su ga donacijama, volonterskim radom i tvrdoglavom vjerom da Istra nije ničija prazna tabla.

Blagoslov je predvodio porečko-pulski biskup mons. Ivan Štironja, uz biskupa u miru mons. Ivana Milovana i desetak svećenika. Križ je visok četiri metra, s hrvatskim pleterom uklesanim s obje strane, natpisom „dođi gospodine da nas spasiš“ i ugrađenim ostatkom prvog križa na kojem stoji „župljani 1918“. To nije folklor za turiste. To je dokaz da se narod koji pamti ne da izbrisati.

Od logora 1915. do srušenog križa 1947.

Priča počinje ranije od komunističke sjekire. Admiraltet u Puli 1915. htio je zaštititi južnu Istru od ratnih pogibelji. Dobra namjera pretvorila se u tragediju: loš smještaj u drvenim barakama, zaraze, glad. Od oko 60 tisuća interniranih u Češku, Mađarsku, Moravsku i Austriju, tisuće nisu dočekale povratak. Kad su se župljani 1918. vratili, podigli su križ. To je bio zahvalni znak i opomena.

Komunistička vlast 1947. nije htjela tu opomenu na brdu. Srušila je križ. Nije to bio „sekularni red“. Bio je to napad na sjećanje. Kad država ruši križ, ne briše drvo. Briše poruku da narod ima dušu iznad partije.

Što se dogodilo na blagoslovu

Projekt je ostvaren donacijama i dragovoljnim radom. Na blagoslovu su, među ostalima, bili tajnica udruge Lili Benčik, Željka Markić sa suprugom Tihomirom, Damir Borovčak i braniteljske udruge. Predsjednik udruge Vanja Božak zahvalio je biskupima i svim izvođačima. Načelnik općine Marčana Predrag Pliško pozdravio je hodočasnike. Istarska udruga dragovoljaca Domovinskog rata zapalila je svijeće za sve koji su dali život za Hrvatsku.

Anamarija Smuk otpjevala je Lijepu našu i Krasnu zemlju. KUD Mate Balota iz Raklja svirao je na roženice, pjevao na tanko i debelo i plesao balin. To je Istra kakvu ljevica voli zvati „regijom“, a narod zove domom: vjera, jezik, običaj, zastava.

Zašto ovo smeta onima kojima smeta križ

U Zagrebu Možemo! i SDP godine troše na „vrijednosti“ koje djeci nude ideologiju, a roditeljima račun. U Istri narod diže križ koji je srušen silom. Razlika nije u ukusu. Razlika je u tome tko smije oblikovati javni prostor. Kad se križ vrati na brdo, jasno je da Hrvatska nije laboratorij za uvoz tuđih moda. Hrvatska je zemlja kršćanskog pamćenja i hrvatskog imena.

Neki će reći da je to „divizija“. Nije. Divizija je kad se 1947. sruši križ, a 2026. se ljude koji ga vraćaju zove problemom. Mirno slavlje uz biskupa, branitelje i djecu koja plešu balin nije prijetnja. Prijetnja je politika koja briše simbole Domovinskog rata u zagrebačkim podvožnjacima, a onda se fotka s hrvatskom zastavom kad treba glasova.

Poruka za ostatak Hrvatske

Proština pokazuje metodu. Ne čekati da ti netko „odobri identitet“. Organizirati se, skupiti novac, diguti križ, pozvati biskupa, zapjevati himnu. To rade ljudi koji znaju da država nije vlasnik sjećanja. Država je dužnica sjećanja.

Udruga KRIŽ nije tražila da Europa pljeska. Tražila je da križ stoji. I stoji. Visok četiri metra, s pleterom i komadićem 1918. u sebi. Dok takvi projekti rastu, Hrvatska još diše. Dok netko drugi ruši murale gardijskih brigada i šuti, Hrvatska mora glasati nogama i savješću: uz one koji grade, ne uz one koji brišu.

Narodni Reporteri stoje uz Proštinu. Križ koji se vratio nakon 79 godina nije nostalgija. To je program. Istra pamti. Hrvatska mora pamtiti s njom.