VUČIĆ ZOVE PLENKOVIĆA I PICULU „NACISTIMA“: Napad na Thompsona kao dimna zavjesa za Mladića

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da, za razliku od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i europskog zastupnika Tonina Picule, „nikada neće slaviti nacizam“, „pozdravljati nacističkim pozdravima“ niti „voditi djecu na nacističke koncerte“. Poruka je prozirna kao staklo: Thompsona, Hrvatsku i Domovinski rat gurnuti u isti koš s Trećim Reichom, dok Beograd godinama veliča Ratka Mladića i relativizira zločine nad Hrvatima. Narodni Reporteri to neće gutati kao „regionalni dijalog“.

Vučić je reagirao na Piculinu izjavu o „crvenim linijama“ koje Srbija navodno prelazi pred EU. Odgovorio je da će prijeći i milijun crvenih linija vodeći politiku Srbije, ali jednu neće: „nikada neću slaviti nacizam“. Zatim je, kao da čita iz istog priručnika već dvadeset godina, povezao Hrvatsku s „Sieg Heil“ i „Za dom spremni“, tvrdeći da srpski narod to ne želi — dok istodobno Plenkovićevu opasku o veličanju Mladića i „prvom razredu osnovne“ pretvara u predavanje o civilizaciji.

„Nacistički koncerti“ = Thompson: stara beogradska laž

Kad Vučić govori o „nacističkim koncertima“ i „djeci“, ne treba biti genij da se prepozna meta. Meta je Marko Perković Thompson, meta je hrvatska domoljubna kultura, meta je poklič „Za dom spremni“ koji je za milijune Hrvata vezan uz obranu domovine 1990-ih, a ne uz Hitlerovu Njemačku. Beogradska propaganda desetljećima radi isti trik: izjednačiti hrvatski otpor i hrvatski identitet s ustaštvom, pa onda sebe predstavljati kao antifašističkog učitelja Europe.

To je licemjerje na steroidima. Dok Vučić drži lekcije o nacizmu, u Srbiji se Mladić i dalje tretira kao mit, a hrvatska žrtva kao statistička fusnota. Tko danas u Beogradu zaista rizikuje karijeru ako kaže istinu o Vukovaru, Škabrnji, Ovčari? A tko u Bruxellesu odmah diže moralni alarm čim Hrvati zapjevaju svoju pjesmu? Dvostruki standard nije greška — to je politika.

Narodni Reporteri stoje uz Thompsona i uz pravo Hrvata da slave svoju pobjedu i svoju kulturu bez da im Beograd i europski „izvjestitelji“ dijele diplome iz antifašizma. „Za dom spremni“ nije „Sieg Heil“. Tko to miješa, ili ne zna povijest, ili je svjesno radi.

Picula, Plenković i beogradski moralni monopol

Tonino Picula pita koliko crvenih linija Vučić mora prijeći da EU sankcionira Srbiju. Vučić odgovara civilizacijskom dramom o nacizmu. Plenković kaže da bi se oni koji veličaju Mladića trebali vratiti u prvi razred — Vučić odgovara da će se vratiti u koji god razred žele, ali da „nikada neće biti nacist“ i da će Srbiji osigurati brži rast od Hrvatske. To nije debata o zločinima. To je natjecanje u moralnom ucjenjivanju u kojem Hrvatska uvijek mora dokazivati da nije monstrum, a Srbija uvijek smije držati lekcije.

Problem nije samo Vučić. Problem je i hrvatska politička elita koja prečesto ulazi u tu zamku na beogradskim uvjetima — umjesto da jasno kaže: Hrvatska je pobijedila u obrambenom ratu, Hrvatska ima pravo na svoje simbole, a tko izjednačava Domovinski rat s nacizmom radi politiku koja dugoročno legitima reviziju agresije.

Picula i dio europskog aparata rado koriste „crvene linije“ kad treba pritisnuti Beograd zbog Kosova ili usklađivanja s EU, ali isti aparat često šuti ili čak kimne kad se hrvatski domoljubni izraz kriminalizira kao ekstremizam. Takva Europa nije saveznik suvereniteta — to je birokracija koja bira koji je nacionalizam dopušten.

Civilizacijska razlika — ali ne ona koju Vučić prodaje

Vučić kaže da je razlika između njega, Plenkovića i Picule „civilizacijska“. Istina je obrnuta od njegove teze. Civilizacijska razlika je između naroda koji je branio svoj dom i režimske kulture koja agresiju pretvara u mit, a tuđu pjesmu u nacizam. Srbija, kaže Vučić, „nikada nije bila nacistička tvorevina“ i „znala se obračunati s ljotićevcima“. Lijepa priča za domaću publiku. No hrvatska sjećanja nisu napisana u Novostima.rs — napisana su u masovnim grobnicama, prognaničkim kolonama i u obrani koju je pjevao i Thompson.

Kad netko iz Beograda danas kao vrhovni argument koristi riječ „nacist“ protiv Zagreba, cilj nije povijesna istina. Cilj je delegitimirati hrvatski suverenizam, rascijepiti Hrvate na „prihvatljive“ i „neprihvatljive“, i kupiti diplomatske bodove pred Zapadom jeftinom antifašističkom retorikom. To je stara igra. Radi dok Hrvati šute.

Zaključak: nećemo se ispričavati zbog svoje pjesme

Vučićeva izjava nije usputni ispad. To je nastavak strategije: Hrvatsku i Thompsona staviti pod etiketu nacizma, a sebe pod etiketu civilizacije — dok se u istoj rečenici relativizira ono što Plenković imenuje kao veličanje Mladića. Narodni Reporteri odgovaraju kratko i oštro: Hrvatska neće predati svoje simbole ni svoju kulturu na uvid beogradskom cenzoru. Thompson nije nacistički koncert. Domovinski rat nije zločinački projekt. A tko danas iz Beograda dijeli lekcije o „Sieg Heil“, neka prvo očisti vlastiti mit o „osloboditeljima“ koji su Hrvatskoj donijeli rat, a ne mir. Istina nije mržnja. Laž o našoj pjesmi — jest.

Izvor: Index.hr / Novosti.rs — Vučićeva izjava o Plenkoviću, Piculi i „nacističkim koncertima“