RADNICI SU TAKOĐER GRAĐANI: Mediji ne smiju pretvarati štrajk u javni linč

Fotografija: Josip Mikačić/PIXSELL, putem Telegrama; Remiza, 28. rujna 2026.

Kad tramvaji stanu, radnici odjednom postanu vidljivi. Ali umjesto razgovora o njihovu poslu, odgovornosti i razlozima nezadovoljstva, u prvi plan lako dospiju uvrede. Tako se rasprava o radničkim zahtjevima pretvara u priču o navodno pristojnim građanima i radnicima koji im smetaju.

U toj podjeli postoji jedan očit problem: i radnici su građani.

Plaćaju račune, koriste javne usluge, odgajaju djecu i žive u istom gradu. Nisu neka strana skupina koja je upala u Zagreb i zaustavila mu život. Oni taj život svakodnevno omogućuju.

Uvreda je događaj. Ali zašto postaje glavna poruka?

Telegram je objavio naslov: „Građani na Remizi dobacivali štrajkašima: ‘Uhljebi’. Oni im uzvraćali: ‘Pozdravi mamu’”. U tekstu prenosi dobacivanja prema izvještaju 24sata, ali donosi i izjavu sindikalnog predstavnika o očekivanom sudskom postupku. Poštena kritika mora priznati da sindikalna strana nije potpuno izostavljena. Izvor: Telegram

No upravo zato pitanje glasi: zašto su uvrede dobile naslov, a radnički zahtjevi nisu?

Naravno da novinari smiju izvijestiti o sukobu na ulici. Prenošenje uvrede nije automatski njezino odobravanje. Ali izbor onoga što se izdvaja najvećim slovima nije nevažan tehnički detalj. To je urednička odluka.

Naslov je za mnoge čitatelje cijela vijest. Ako u njemu prevlada prepucavanje, postoji opasnost da štrajk postane televizijska svađa, a ne radni spor koji treba razumjeti i riješiti.

Nekoliko prolaznika nije cijeli Zagreb

Nezadovoljstvo ljudi koji ne mogu na posao, pregled ili nastavu stvarno je i zaslužuje prostor. Nitko ozbiljan ne treba ga omalovažavati.

Ali nekoliko glasnih prolaznika nije reprezentativno istraživanje javnog mišljenja. Dobacivanje na okretištu nije referendum. Jedna snimka ne govori što misle svi stanovnici Zagreba.

Mediji moraju razlikovati zabilježeni incident od zaključka o raspoloženju cijeloga grada. Jednako tako moraju razlikovati pitanje koliko radnici traže od insinuacije da ne zaslužuju ni ono što već primaju.

Ako radnikovo zanimanje postane razlog da ga se unaprijed proglasi neradnikom, više ne razgovaramo o odgovornosti. Razgovaramo o preziru.

Bi li kriteriji bili isti da grad vodi netko drugi?

Svakoj redakciji koja komentira ovaj štrajk treba postaviti jednostavno pitanje: biste li iste riječi, isti ton i iste kriterije koristili da Zagreb vodi HDZ ili neka druga politička opcija?

Bi li se tada više govorilo o odgovornosti vlasti, a manje o neugodnostima koje uzrokuju radnici? Bi li se odlučnost štrajkaša predstavljala kao opravdan pritisak ili kao bezobzirnost? Bi li se od gradonačelnika tražio dogovor ili bi se javnosti objašnjavalo koliko mu je teško?

Ta pitanja nisu dokaz da sve redakcije postupaju jednako niti da iza svakog naslova postoji politički nalog. Ali jesu nužan test uredničke dosljednosti.

Radnička prava ne mogu vrijediti više pod jednom, a manje pod drugom vlašću. Ako je štrajk opravdan samo kada stvara probleme političkom protivniku, onda to nije solidarnost s radnicima. To je korištenje radnika za političke potrebe.

Tomašević, Možemo i SDP ne zaslužuju blaži novinarski kriterij zato što su nekoj redakciji svjetonazorski bliži. Jednako tako, HDZ ne zaslužuje zaštitu medija koji su bliži njemu.

Politička naklonost nije zamjena za činjenice. A publika nije masa koju treba navesti da zavoli vlast i zamrzi radnike.

Tomašević mora odgovarati na pitanja, ne dobivati medijski zaklon

Tomislav Tomašević izabrani je gradonačelnik. Upravo zato njegova odgovornost nije ista kao odgovornost vozača tramvaja ili radnika koji odvozi otpad.

Gradsku vlast treba pitati što je konkretno ponudila, što odbija i na temelju kojih izračuna. Treba tražiti usporedive podatke, dokumente i rokove. Kad se tvrdi da novca nema, javnost zaslužuje vidjeti prioritete i alternative, a ne samo političku poruku.

Jednako treba provjeravati sindikalne brojke, zahtjeve i tvrdnje. Podrška radnicima ne znači izdavanje bjanko potvrde svakom sindikalnom potezu.

Ali odgovorno novinarstvo ne može se zadovoljiti time da jednoj strani prenosi obrazloženja, a drugu predstavlja prvenstveno kroz uvrede koje joj netko dobacuje.

Građani trebaju prijevoz. Radnici trebaju ozbiljne pregovore. Vlast mora objasniti kako će osigurati oboje.

Ne pretvarajte zaposlenike u političke rekvizite

Ni radnika koji štrajka ni radnicu koja vozi ne treba pretvarati u metu.

Iz odluke pojedinca da radi ne proizlazi dokaz da je nečiji plaćenik. Iz odluke da štrajka ne proizlazi dokaz da je stranački operativac. Političke veze i organizirani pritisci istražuju se dokazima, a ne lijepljenjem etiketa.

To vrijedi i za medije. Ako sumnjamo u političku pristranost, pokažimo konkretne naslove, odabir sugovornika, propuštena pitanja i različite kriterije. Tvrdnja o tajnom nalogodavcu bez dokaza ne čini kritiku snažnijom. Čini je lakšom za odbacivanje.

Solidarnost nije ukras za mirne dane

Najlakše je podržavati radnike dok njihov rad ne nedostaje. Pravi odnos prema njima vidi se kad nastane problem.

Tada mediji mogu objasniti spor i otvoriti prostor za rješenje. Ili mogu skupljati uvrede, isticati sukob i prepustiti publici da traži krivca među ljudima na okretištu.

Traženje da se radnike sasluša i da se s njima ozbiljno pregovara ne isključuje kritiku sindikata, ali isključuje svođenje ljudi na pogrdnu etiketu.

Novinarstvo treba nadzirati vlast, provjeravati sve strane i čuvati razliku između činjenice i dojma.

Radnici nisu smetnja gradu. Oni su dio grada. A mediji nisu glasnogovornici vlasti — ni onda kada im je ta vlast politički simpatična.