Beograd pretvara grob Mladića u svetište: cvijeće i vijenci 11 dana nakon pokopa

Jedanaest dana nakon pokopa ratnog zločinca Ratka Mladića na Topčiderskom groblju u Beogradu posjetitelji ne prestaju dolaziti. Grob je zatrpan cvijećem, vijencima i zapaljenim svijećama. Srpski mediji to opisuju kao miran, stalan hodočasnički ritam. Za Hrvatsku je to nešto drugo: javno svetište zločina u glavnom gradu susjeda, pod okriljem režima Aleksandra Vučića.

Mladić je preminuo 27. kolovoza, a pokopan je 7. rujna. Prije pokopa održan je obred u crkvi Svetog Luke na Vidikovcu, koji je predvodio patrijarh Porfirije. Sam pokop obavljen je uz vojne počasti. Lijes je bio prekriven zastavom. To nije bila privatna sahrana obitelji. To je bio državni signal.

Svetište umjesto kajanja

Novinari Telegrafa.rs obišli su Topčider i zatekli cvijeće i vijence bez većih organiziranih skupova. Situacija je mirna, pišu. Mirna scena ne mijenja značenje. Kada se 11 dana nakon pokopa grob ratnog zločinca puni kao mjesto hodočašća, poruka je jasna: kult živi. Žrtve Vukovara, Srebrenice i hrvatskih županija pod okupacijom u tom kultu ne postoje.

Hrvatska linija ovdje ne smije biti meka. Mladić nije „kontroverzni general“. Osuđen je zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Svetište na Topčideru nije folklor. To je politička poruka Beograda prema regiji: zločin se ne sramoti, zločin se kiti.

Vučić, Porfirije i vojne počasti

Vojne počasti i patrijarh na ispraćaju nisu slučajnost. To je infrastruktura režima koji na nacionalizmu gradi legitimitet. Aleksandar Vučić ne treba urlikati s balkona da bi poruka stigla. Dovoljno je dopustiti da država i Crkva isprate osuđenog zločinca kao zaslužnika, a da potom grob postane mjesto hodočašća.

Nakon prvotne mlake reakcije Europske unije zbog državnog ispraćaja, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je u Europskom parlamentu da je „zgrožena slikama“ sprovoda. Ipak se suzdržala od izravne kritike srbijanskog državnog vrha i nije najavila kaznene mjere. Zgroženost bez cijene u Beogradu vrijedi kao kiša na asfaltu.

Što Hrvatska mora reći

Hrvatska ne smije normalizirati ovaj prizor. Svaki vijenac na Mladićevu grobu udarac je po sjećanju na hrvatske žrtve. Domoljubna javnost to vidi bez filtera. Dok se u Beogradu pale svijeće zločincu, u Hrvatskoj se još broje nestali, još se čekaju odgovori o logorima, o progonima, o granatama koje su padale na gradove.

Poruka Zagreba mora biti tvrda i mirna: nema pomirbe s kultom genocida. Nema „regionalnog duha“ koji briše Srebrenicu i Vukovar. Nema europskog zagrljaja režimu koji vojnim počastima ispraća osuđenika, a potom gleda kako mu grob postaje svetište.

Jedanaest dana, jedna poruka

Jedanaest dana cvijeća nije spontanitet. To je obrazac. Vučićev Beograd šalje regiji signal tko su mu junaci. Hrvatska šalje uzvrat: junaci su branitelji, žrtve i oni koji su obranili državu, ne zapovjednici zločina. Topčider danas nije grobljanska bilješka. To je politički test. Tko šuti, sudjeluje.

Za hrvatske branitelje i obitelji žrtava prizor s Topčidera nije „tuđa unutarnja stvar“. Ratni zločin ima imena i prezimena na obje strane Drine i Dunava. Kad Beograd kiti grob zapovjednika opsade i pokolja, Zagreb mora odgovoriti sjećanjem i diplomacijom, ne šutnjom radi „dobrosusjedstva“. Dobrosusjedstvo bez istine o zločinu obična je kapitulacija.

Međunarodni sud je Mandićev, točnije Mladićev dosje zatvorio presudom. Beograd ga otvara cvijećem. To je raskorak koji Europa ne smije prekriti diplomatskim protokolom. Hrvatski nacionalni interes ovdje je jasan: nema ulepšavanja genocida, nema izjednačavanja žrtve i krvnika, nema hodočašća koje se pretvara u državni folklor.

Dok vijenci pristaju na Topčideru, u Hrvatskoj ostaju mjesta stradanja koja ne trebaju marketing da bi bila sveta. Razlika je u tome što hrvatska mjesta sjećanja čuvaju žrtve, a beogradsko svetište čuva kult zločinca. Ta razlika mora ostati glasna.

Hrvatska vanjska politika mora ovaj prizor držati na stolu u svakom razgovoru o „regionalnoj stabilnosti“. Stabilnost koja počiva na kultu Mladića nije stabilnost. To je prijetnja s cvijećem. Bolje reći to danas naglas nego sutra čitati nova hodočašća kao da su nevina.

Izvor: Jutarnji list / Telegraf.rs, 18. rujna 2026.