Prosvjed ispred Elektrotehničke: „Mama, ja se ne osjećam sigurno u školi“

Ispred Elektrotehničke škole u Zagrebu ujutro 14. rujna 2026. stajalo je oko sto učenika i roditelja. Transparenti nisu govorili političkim floskulama, nego jezikom straha: „Mama, ja se ne osjećam sigurno u školi“, „Iz škole se svi moramo vratiti doma“, „Kad škola postane mjesto straha, gdje se onda možemo osjećati sigurno?“ Nakon petkovog napada nožem u kojem su ozlijeđeni učenik i spremačica koja mu je pokušala pomoći, djeca su rekla ono što bi institucije trebale čuti bez prosvjeda.

Udruga Roditelji za djecu traži konkretne ovlasti, ne novi okrugli stol. Pregled torbi i stvari učenika. Snižavanje granice kaznene odgovornosti s 14. na 12. godinu. Strože sankcioniranje roditelja koji zanemaruju ili pokrivaju nasilje. To su mjere koje se mogu napisati u zakon i provesti. Sve ostalo, od „osnaživanja protokola“ do „radionica o nenasilju“, nakon drugog ozbiljnog školskog napada u otprilike dvije godine (Prečko, prosinac 2024.) zvuči kao administrativni ritual dok krv nije ni ohladila.

Profesor koji je pritisnuo ranu, a onda rekao istinu

Profesor Mario Božurić, koji je nakon napada pritiskao ranu ozlijeđenog učenika i pomogao zadržati napadača do dolaska policije, obratio se okupljenima. Rekao je da su učenici hrabriji od mnogih profesora koji su toga dana trebali biti na prosvjedu, ali nisu. Upozorio je na nedostatke sustava i ovlasti osoba zaduženih za sigurnost. Drugim riječima: čuvari i protokoli postoje na papiru, ali bez stvarnih ovlasti ostaju dekoracija.

To je srž problema. Država i grad mogu beskrajno govoriti o „nultoj toleranciji“, a da nitko ispred škole nema pravo zaustaviti osobu s nožem prije nego krv poteče. Sigurnosni službenik bez ovlasti nije sigurnost. To je alibi. Djeca su to razumjela brže od dijelova obrazovne birokracije.

Možemo! upravlja Zagrebom, a škole ostaju meka meta

Grad Zagreb pod Možemo! godinama prodaje priču o „sigurnom, zelenom i pravednom gradu“. Istodobno, nakon Prečkog i sada Elektrotehničke, roditelji nose transparente jer se njihova djeca boje ući u učionicu. Soft-lijeva mantra da je svaki čvršći pristup „kriminalizacija djece“ razbija se o stvarnost: ozlijeđen učenik, ozlijeđena spremačica, drugi ozbiljan napad u kratkom razdoblju. Nasilje u školi nije „socijalni konstrukt“. To je krv na hodniku.

SDP-ova i Možemo! retorika o „korijenima problema“ često završava na beskonačnim analizama dok majke i očevi traže jednu jednostavnu stvar: da im dijete dođe kući živo i zdravo. Ako netko u 12. ili 13. godini može nanijeti teške ozljede nožem, sustav koji ga tretira kao neprikosnoveno dijete bez posljedica šalje poruku drugim potencijalnim napadačima. Poruka mora biti obrnuta.

Država treba dati ovlasti, ne parlati parole

Narodni Reporteri ne personaliziraju napad na pojedince u državnom vrhu. Tražimo konkretan paket: zakonske ovlasti za pregled i zadržavanje, jasne kriterije za udaljavanje opasnih učenika, brzu kaznenu obradu i odgovornost roditelja. Ako država to ne isporuči, protokoli ostaju mrtvo slovo. Gradska vlast u Zagrebu mora prestati skrivati se iza floskula o inkluziji dok roditelji vrište ispred škole.

Božurić je rekao da je škola mjesto s kojeg bismo trebali vrištati. Učenici su to učinili. Sada je red na one koji pišu zakone i upravljaju gradom. Jer transparent „Mama, ja se ne osjećam sigurno u školi“ nije emotivni clickbait. To je optužnica sustavu koji je zakazao dvaput u dvije godine, a i dalje nudi iste prazne rečenice.

Što roditelji smiju očekivati već ovog tjedna

Javnost treba konkretan odgovor u danima, ne u mjesecima: hoće li se omogućiti pregledi torbi, hoće li se pokrenuti izmjene o dobnoj granici kaznene odgovornosti, hoće li sigurnosno osoblje dobiti realne ovlasti. Sve manje od toga znači da je prosvjed od 14. rujna 2026. samo još jedna fotografija za arhivu, dok sljedeći nož čeka svoj trenutak. Hrvatska djeca nisu eksperiment za meku ideologiju. Ona su razlog zbog kojeg država uopće postoji.