Učenik iz Elektrotehničke i dalje na intenzivnoj — pri svijesti, stabilan

ZAGREB — Učenik ranjen u petak u napadu nožem u Elektrotehničkoj školi na Voltinu i dalje je na intenzivnoj KBC-a Zagreb. Bolnica u nedjelju: pri svijesti, kontaktabilan, somatski dobro, stabilan — pod kontinuiranim nadzorom liječničkog i medicinskog tima. Narodni Reporteri ne romanticiramo „mladenački incident“. Bilježimo: učionica i hodnik bili su mjesto uboda; roditelji traže tvrdu sigurnost, ne workshop o osjećajima. Stabilno ne znači zaboravljeno.

Što znamo o stanju žrtve

Dječak je u petak primljen s ubodnim ranama u području prsnog koša i trbuha — životno opasne ozljede, operiran. Istodobno je oštrim predmetom ozlijeđena i djelatnica škole (čistačica). Napadač, učenik prvog razreda, uhićen je i u istražnom zatvoru. Prioritet bolnice: daljnja skrb, liječenje i oporavak. Priopćenje KBC-a Zagreb u nedjelju nije „sretan kraj“. To je medicinski status: svijest, kontakt, somatska stabilnost, kontinuirano praćenje. Bitka za život još traje pod aparatima. Grad koji za 48 sati pređe na sljedeću temu sudjeluje u drugom nasilju — nasilju zaborava.

Škola nije poligon emocija

Nulta romantika prema nasilju mladih. Nulta teorija da je nož „kompleksan signal društva“. Nož u školi je napad. Država i grad dužni su: kontrole ulaza, jasni protokoli, brza intervencija, kaznena dosljednost, mogućnost udaljavanja opasnih učenika prije tragedije. „Radionice empatije“ ne zaustavljaju oštricu. Kamere, zaštitari, filtrirani ulaz, sankcije i suradnja s policijom — da. Magla o „uzrocima u društvu“ dok krv još nije posušila — ne. Tko danas traži „razumijevanje“ umjesto zaštite, sutra će tražiti razumijevanje za sljedeći ubod.

Možemo! grad i strah roditelja

Zagreb pod Možemo! voli govoriti o inkluziji, mentalnom zdravlju i „sigurnom prostoru“. Roditelj u Voltinu pita drugo: je li moje dijete fizički sigurno do kraja nastave? Ista vlast koja drži lekcije o osjećajima mora odgovoriti na nož u hodniku. SDP će dodati floskulu o „prevenciji“. Narodni Reporteri tražimo tvrdu liniju: sigurnost škole = prioritet iznad ideološkog brandinga. Kulturni rat i murali ne brane prsa djeteta. Brane ih vrata, ljudi i pravila. Tko smanjuje prijetnju jer „djeca su djeca“, ignorira da je žrtva također dijete — i da je čistačica također čovjek na poslu.

Što dalje — bez zaborava i bez soft spinа

Istražni zatvor napadača nije kraj. Treba javni uvid u protokole škole, pravovremenost dojave, postojeće mjere prije petka, što je bilo poznato o riziku. Mediji neka prate žrtvu bez voyeurizma i bez da pretvore bolnicu u reality. Grad neka ne svede tragediju na jedan press i jednu „radnu skupinu“. Dok je dječak na intenzivnoj, politika koja priča o emocijama a ne o zaštiti — suučesnik je u zaboravu. Roditelji zaslužuju plan, ne hashtag.

Poruka roditeljima — i institucijama

Roditelj koji u ponedjeljak šalje dijete u školu ne traži manifesto. Traži jamstvo da će dijete doći kući. To jamstvo nije „osjećaj sigurnosti“ s plakata Možemo!. To je lanac: vrata, identifikacija, nadzor, brza intervencija, kazna. Čistačica koja je također ranjena nije „kolateral“ u školskom konfliktu — ona je radnica koju država i grad moraju štititi jednako kao učenike. Dok mediji prelaze na sljedeći naslov, KBC broji sate. Mi brojimo odgovornost. Nulta tolerancija prema nožu nije „tvrda desnica“. To je civilizacijski minimum. Tko ga relativizira, ne štiti djecu — štiti reputaciju vlasti.

Zaključak

Pri svijesti. Stabilan. Još na intenzivnoj. Narodni Reporteri: škola mora biti tvrđava reda, ne laboratorij floskula. Možemo! neka prestane predavati osjećaje dok roditelji strahuju od učionice. Želimo oporavak dječaka — i politiku koja nož zove nožem, a sigurnost mjerom, ne brošurom.

Izvor: Index.hr / Hina / KBC Zagreb, 13.9.2026.