ZAFRANOVIĆEV FILM NIJE PROŠAO U CANNESU, BERLINU, KARLOVY VARYMA NI LJUBLJANI: SAD ON NJIMA DRŽI LEKCIJE O HRABROSTI

Četiri velika festivalska imena. Jedan crveni pečat: „ODBIJEN”. Plakat za film Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare tako od četiriju različitih situacija pravi jednu jednostavnu priču: film je, navodno, odbijen posvuda, a krivnja je na festivalima.

Kad se pogledaju izjave Lordana Zafranovića, priča je složenija. Cannes, Berlin, Karlovy Vary i Ljubljana nisu uvrstili film u svoje programe. To je jasno. Ali javno dostupni navodi o tim odlukama nisu četiri jednake, službeno obrazložene odbijenice.

Četiri festivala, četiri različita navoda

U razgovoru za RTS Zafranović kaže da je Cannes odbio film. Za Berlin iznosi drukčiju verziju: tvrdi da je odbijen, ali i da ga ondje nisu pogledali.

O Karlovym Varyma govori kroz navodni usmeni razgovor. Prema njegovim riječima, rečeno mu je da film ne mogu prikazati jer mnogo Čeha ljetuje na hrvatskoj obali. Za tu anegdotu nije predočena javna pisana potvrda festivala.

To su različite tvrdnje: odbijanje, navodno negledanje i prepričan razgovor. Plakat ih sve svodi na isti crveni pečat. Poruka je efektna, ali pečat sam po sebi ne objašnjava što se dogodilo na svakom festivalu.

Ljubljana: film nije u programu, obrazloženje nije javno

Na Sajmu knjiga u Beogradu Zafranović je pročitao pismo umjetničkom direktoru LIFFe-a Simonu Popeku. Rekao je da je dobio konačnu obavijest kako film nije uvršten te prigovorio što nije dobio obrazloženje i stručno mišljenje.

Redatelj ima pravo kritizirati selekcijsku odluku. No bez javno objavljenog obrazloženja ne može se kao činjenica tvrditi da je film izostavljen iz političkih razloga ili zbog sadržaja. Zafranović odluku opisuje kao znak manjka hrabrosti i objektivnosti; to je njegova ocjena, a ne objavljeno obrazloženje selektora.

Film nije ostao bez pozornice ni priznanja

Plakat ostavlja dojam filma kojemu su vrata svugdje zatvorena. U Beogradu je, međutim, film otvorio FEST, a katalog Filmskog centra Srbije bilježi i nagradu „Milutin Čolić” za najbolji srpski film. To ne mijenja odluke međunarodnih festivala, ali daje potpuniju sliku o putu filma.

Filmski centar Srbije navodi potporu srpskog Ministarstva kulture, pokrajinskog sekretarijata i Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, a kao producenta Telekom Srbija. Telekom na svojoj stranici navodi da Republika Srbija ima 58,11 posto vlasništva. To su provjerljive veze s javnim financiranjem; one same po sebi ne dokazuju da je Aleksandar Vučić osobno platio film.

Velike optužbe traže jasne dokaze

Kritika festivalskog odabira legitimna je. Ali kad se nepoznati razlozi predstavljaju kao dokaz cenzure, a različite situacije stanu pod isti pečat, publika dobiva zaključak prije dokumenata.

Zafranović festivalima drži lekcije o hrabrosti i objektivnosti. Onda neka pokaže što su točno odlučili i na čemu temelji svaku od četiriju priča. Do tada, plakat je glasniji od dokaza: pečat nije dokument, a ljutnja redatelja nije obrazloženje selekcijskog žirija.

Izvori

• RTS — razgovor s Lordanom Zafranovićem
• Filmski centar Srbije — katalog filma i navedene potpore
• FEST — film otvaranja
• Telekom Srbija — vlasnička struktura