Klisović (SDP): Zagreb treba spalionicu — Možemo! godinama protiv, sad 160 €/t i Jakuševec

Joško Klisović, zastupnik SDP-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, za N1 je izgovorio rečenicu koju Možemo! godinama nije volio čuti naglas: Zagreb treba spalionicu otpada — energanu. Nazvao ju je „strateškom potrebom“ grada. U istom dahu priznao je da odlaganje ostatka otpada košta oko 160 eura po toni, da gradonačelnik Tomislav Tomašević „jako gura“ centar za gospodarenje otpadom (CGO), da bi CGO trebao biti gotov do 2028., a energana „nekoliko godina nakon toga“. I da je Zagreb jedini glavni grad u Europi bez odgovarajuće infrastrukture. Index to prenosi jasno. Pitanje za građane Zagreba još jasnije: gdje je bio taj „zeleni“ moral dok je Jakuševec godinama trujio zrak, a aktivisti Možemo! branili svaku spalionicu kao da je to atomska bomba?

Narodni Reporteri neće ovdje igrati na jeftini udarac prema nacionalnoj razini. Ovo je zagrebačka priča o hipokriziji Možemo! i o SDP-u kao mlađem partneru koji pere brend Tomaševićeve uprave dok račun plaćaju građani.

160 eura po toni: cijena salonskog aktivizma

Klisović kaže ono što komunalna matematika dugo šapuće: nakon CGO-a — kompostane i sortirnice — ostaje ogromna količina ostatka otpada. Odložiti ga „izuzetno je skupo, oko 160 eura po toni, a i ekološki je jako problematično“. S energanom, kaže, smeće postaje gorivo: toplinska ili električna energija. Studije o prihvatljivosti energane za okoliš, zdravlje i ekonomiju navodno su završene; neslužbene informacije, kaže Klisović, „pozitivne su u sva tri elementa“. Službeno još nisu predstavljene.

Prevedeno na jezik običnog Zagrepčana: dok se političari svađaju 30 godina — Klisović i sam kaže da se pitanje „ekstremno politizira“ tri desetljeća — građani plaćaju skupo odlaganje, dišu Jakuševec i gledaju kako im se priča o „zelenom gradu“ dok se smeće gura pod tepih. 160 €/t nije apstrakcija. To je novac iz proračuna, iz komunalnih računa, iz odgode infrastrukture koja u ostatku Europe odavno postoji.

Možemo! i spalionice: od protesta do „strateške potrebe“

Godinama je zagrebačka zelena scena — ona iz koje je izrastao Možemo! — spalionicu tretirala kao simbol zla. Aktivizam, peticije, moralne lekcije: spaliti otpad = izdaja ekologije. Sad, kad Tomašević „jako gura“ CGO, a SDP-ov Klisović otvoreno kaže da treba i energanu, ista politika tiho mijenja kostim. Nije nestala ideologija. Nestao je luksuz da se problem rješava samo sloganima. Jakuševec i dalje zagađuje. Otpad i dalje raste. Europa i dalje ima energane. Zagreb i dalje nema.

To je klasična Možemo! formula: najprije mobiliziraj birače protiv „prljave“ infrastrukture, osvoji grad, pa onda — kad stvarnost pokuca — otkrij da ipak trebaš ono protiv čega si se godinama zaklinjao. Klisović to pakira u jezik „strateške potrebe“ i „konsenzusa“. Tomašević gura CGO. SDP se slaže. Energana dolazi „par godina“ nakon 2028. Građani u međuvremenu plaćaju 160 eura po toni i dišu ono što se nije spalilo, nego ostavilo da trune i curi.

SDP kao junior partner: pranje brenda, ne rješenje

Klisović je poručio da je želio odluku konsenzusom svih stranaka, ali da su oporbene stranke to odbile. Spominje i da mu „nije jasno“ zašto su neki jučer bili protiv, a danas za. To je zgodan politički okvir — ali ne briše odgovornost onih koji danas vode Zagreb. Možemo! drži gradonačelnika. SDP je u priči kao partner koji sada legitimira spalionicu kao nuždu. Umjesto da se pita zašto je zeleni salon toliko dugo blokirao razgovor o energanama, priča se prepakira u „svi su krivi, a mi sad spašavamo“.

Narodni Reporteri oštro razlikuju kritiku zagrebačke vlasti Možemo!/SDP od napada na nacionalnu politiku. Ovdje je fokus jasan: hipokrizija lokalne zelene elite i cijena koju plaćaju Zagrepčani. Jakuševec se ne zatvara sloganima. CGO do 2028. nije magija. Energana „par godina kasnije“ znači da će još dugo trajati skupo odlaganje. A Klisovićeva rečenica da bi se u energiju pretvarao „sav otpad, i toksični i netoksični, kao i mulj“ tek otvara debatu koju su aktivisti godinama htjeli zabraniti unaprijed.

Jakuševec, Europa i račun za građane

Klisović ističe da je Zagreb jedini glavni grad u Europi bez odgovarajuće infrastrukture i „ekološki i ekonomski prihvatljivih objekata“ za gospodarenje otpadom. Ako je to točno — a usporedbe s drugim europskim metropolama idu u tom smjeru — onda je zagrebački zaostatak politički, ne tehnološki. Tehnologija energana postoji. Politika straha i salonskog ekologizma držala je temu u izolaciji. Sad, kad brojke bole (160 €/t) i kad Jakuševec više nije moguće sakriti, ista elita otkriva „stratešku potrebu“.

Građani Zagreba zaslužuju više od obrnutog aktivizma. Zaslužuju jasan plan: što točno ide u CGO, što u energanu, koje emisije, koji monitoring, koja cijena topline i struje, tko plaća investiciju, i kako se zatvara Jakuševec bez novog ekološkog blama. Zaslužuju i iskrenost: da se prizna kako je godinama trajao ideološki rat protiv spalionica dok se smeće gomilalo. Možemo! voli govoriti o „javnom interesu“. Javni interes nije vječna blokada infrastrukture. Javni interes nije ni da SDP pere imidž grada dok računi rastu.

Zaključak: manje moraliziranja, više infrastrukture

Klisovićeva izjava nije skandal zato što zagovara energanu. Skandal je što je trebalo 30 godina politizacije, Jakuševec i 160 eura po toni da zagrebačka ljevica — Možemo! na čelu, SDP kao partner — progovori jezikom koji ostatak Europe već poznaje. Narodni Reporteri podržavaju racionalno gospodarenje otpadom i zatvaranje Jakuševca. Ne podržavaju hipokriziju. Kad zeleni salon napokon prizna da treba spalionicu, građani imaju pravo pitati: zašto ste nas godinama učili suprotno — i tko će snositi cijenu vašeg kasnog otkrića?