Prosvjed pred Elektrotehničkom: roditelji traže pretres torbi i kaznenu odgovornost od 12

Ispred Elektrotehničke škole u Zagrebu u srijedu su prosvjedovali roditelji i građani. Povod je napad nožem zbog kojeg je škola postala simbol šireg straha: da se učenik u Hrvatskoj više ne može osjećati sigurno u klupi. Okupljeni traže preglede stvari učenika, kaznenu odgovornost od 12. godine i sankcije za roditelje koji zanemaruju odgoj. Poruka s mikrofona bila je tvrda: ovo je mjesto s kojeg bi društvo trebalo vrištati.

Prosvjed nije folklor. Dolazi nakon konkretnog nasilja i nakon godina upozorenja da „operativni djelatnici za sigurnost“ bez jasnih ovlasti ne mogu zamijeniti red. Kad škola postane mjesto straha, država više nema luksuz da priča o strategijama na papiru.

Što roditelji konkretno traže

Zahtjevi su jasni: kontrola torbi i stvari na ulazu, brža kaznena reakcija prema maloljetnim počiniteljima te odgovornost roditelja. Dio govornika upozorava da se bez tih mjera šalje signal da se nasilje „rješava razgovorom“ dok nož već postoji u školskoj torbi. Suprotni glasovi strahuju od stigmatizacije djece. Ali sigurnost nije stigmatizacija. Sigurnost je preduvjet nastave.

Roditelji koji danas stoje pred školom ne traže spektakl. Traže da dijete ujutro uđe i navečer izađe živo. To je minimalni standard civilizacije, ne „desna tema“.

Profesor koji je intervenirao

Okupljenima se obratio Mario Božurić, profesor koji je pružio prvu pomoć ranjenom dječaku i pomogao zadržati napadača. Pohvalio je hrabrost učenika koji su došli na prosvjed i poručio da su hrabriji od mnogih odraslih koji su šutjeli. Osvrnuo se i na školske zaštitare: funkcija postoji, ali instrumenti djelovanja nisu jasni. Ako zaštitar nema pravo pregledati torbu bez pristanka, onda je riječ o dekoru, ne o zaštiti.

To je srž problema. Država voli nove nazive radnih mjesta. Manje voli dati ovlasti i odgovornost. Učenici to plaćaju strahom.

Škola, empatija i granice

Bivši vaterpolist Vedran Jerković, otac djevojke s invaliditetom, upozorio je na gubitak empatije. Opisao je godine u kojima djeca trče i gazе njegovu kćer jer žele prije ući u školu. Nasilje ne počinje nožem. Počinje kulturom u kojoj se slabiji gura, a odrasli odmahu ju rukom. Kad se ta kultura sretne s oružjem, tragedija je samo pitanje vremena.

Zato prosvjed spaja dva zahtjeva: tvrđu kontrolu i tvrđi odgoj. Jedno bez drugoga ne radi. Pretres torbi bez roditeljske odgovornosti vodi u formalizam. Propovijed o empatiji bez sankcija vodi u naivnost.

Što Grad i država moraju odgovoriti

Zagreb i nadležna ministarstva moraju reći imaju li školski zaštitari stvarne ovlasti, postoji li protokol pretresa u slučaju sumnje i kako se kažnjava nošenje oružja u školi. Ako odgovor bude novi okrugli stol, roditelji će ispravno pročitati poruku: sustav se boji odluke.

Narodni Reporteri staju uz zahtjev da nijedan učenik ne dolazi u školu sa strahom za život. To nije panika. To je red. Škola je mjesto znanja. Ne smije postati mjesto preživljavanja. Dok god to nije zajamčeno, prosvjedi ispred Elektrotehničke ostat će upozorenje cijeloj Hrvatskoj.

Nasilje u školama nije apstrakcija

Hrvatska godinama debatirа o mobingu, noževima i „usamljenim slučajevima“. Roditelji pred Elektrotehničkom više ne kupuju tu mantru. Traže proceduru. Traže ovlasti. Traže da se maloljetni počinitelj ne tretira kao meteorološka nepogoda. Država koja ne štiti školu gubi legitimitet brže od bilo koje ankete.

Zato ovaj prosvjed treba čitati kao upozorenje i Gradu Zagrebu i ministrima. Ili će se definirati što zaštitar smije, kako se kažnjava nošenje oružja i kako se sankcionira roditeljski nemar, ili će se nastaviti niz hitnih konferencija nakon krvi. Narodni Reporteri biraju prvu opciju. Red prije tragedije, ne vijenci poslije.