Skupština: Možemo hvali bazen u Španskom, škole zovu sramotom Zagreba

Trinaesta sjednica zagrebačke Gradske skupštine u srijedu krenula je aktualnim satom koji je razotkrio prioritetne refleksije gradske većine. Zastupnice Možemo Suzana Dobrić i Helena Kereta Telišman pohvalile su ulaganja na zapadu Zagreba, posebno bazen Špansko i Dom zdravlja. Istodobno je Ivka Odvorčić poručila da Zagreb ima „dvije škole koje su naša sramota“. Trpimir Goluža napao je model gradnje bazena: kasni, poskupio je na 36,4 milijuna eura i ostao bez europskog sufinanciranja.

To nije sitničarenje o kvadratima keramike. To je pitanje što Možemo i Tomislav Tomašević stavljaju ispred djece koja čekaju učionice. Bazen je legitiman sadržaj. Ali kad se hvali kompleks s jacuzzijem dok učenici godinama čekaju obnovu, birači imaju pravo pitati tko kome služi.

Škole koje čekaju, priče koje kasne

Odvorčić je prozvala gradonačelnika zbog OŠ Ivan Goran Kovačić i OŠ Donji Dragonožec. Rekla je da je građanima obećavan početak nastave ove jeseni, a da novi termini opet nisu jamstvo. Tomašević je kašnjenja objasnio nepredviđenim radovima, izmjenama projekata i žalbom u javnoj nabavi. Za Donji Dragonožec kazao je da je lokalna zajednica zatražila školu za svih osam razreda umjesto četiri, što je produžilo proceduru.

Objašnjenja postoje. Ali roditelji ne žive u procedurama. Žive u smjenama, autobusima i privremenim rješenjima. Kad zastupnica kaže „ni lopata nije zapiknuta“, a većina odgovara katalogom opravdanja, poruka biraču je jasna: administracija brže proizvodi izlike nego zidove.

Bazen Špansko: 36,4 milijuna i izgubljeni EU novac

Goluža je ustvrdio da je ukupni trošak izgradnje i opremanja bazena dosegnuo 36,4 milijuna eura, dok se početno spominjalo oko 18 milijuna. Kazao je da je Grad ostao bez europskog novca kojim je projekt trebao biti sufinanciran i pitao je je li to učinjeno kako bi se izbjegla stroža kontrola trošenja. Tomašević je tezu odbacio i ustvrdio da aktualna uprava višestruko više povlači EU sredstva nego prethodna. Dodao je da gradski novac sada ide u bazene, a ne u fontane.

Goluža nije odustao: bazen je, kaže, „pogaženo obećanje, višegodišnje kašnjenje, drastičan rast cijene i potpuni gubitak europskih sredstava“. Spomenuo je cijenu po četvornom metru zatvorenog dijela od 6150 eura i usporedio je s drugim hrvatskim bazenima. Nezavisno od političkog bojanja, brojke traže odgovor. Ako Možemo želi pričati o „društvenoj infrastrukturi“, mora objasniti zašto je škola sramota, a bazenski kompleks trijumf.

Možemo i magija prioriteta

Upravo je tu srž današnje sjednice. Možemo na aktualnom satu bira sliku uspjeha: zapad Zagreba, bazen, vrtić, Dom zdravlja. Opozicijski i nezavisni glasovi biraju sliku zastoja: škole, rokovi, cijena, EU fondovi. Gradonačelnik uzvraća formulom „kužim da ste frustrirani“. Frustracija roditelja nije pejorativ. Frustracija je podatak.

Zagreb već mjesecima živi u sjeni velikih ekoloških i komunalnih sporova, od otpada do Resnika. Kad se u istoj skupštini hvali 36 milijuna za bazen dok se djeca vraćaju u privremene rasporede, birač vidi hijerarhiju. Prvo imidž. Onda brošura. Tek onda učionica.

Što građani mogu mjeriti

Građani ne moraju vjerovati ni Goluži ni Tomaševiću na riječ. Mogu mjeriti tri stvari: jesu li škole gotove u roku, koliko je stvarno stajao bazen, i je li EU novac izgubljen zbog greške ili zbog izbora. Ako Možemo želi vladati kao „gradska moderna“, mora podnijeti taj račun bez omalovažavanja kritičara.

Narodni Reporteri ne spore da zapadni Zagreb zaslužuje sportsku infrastrukturu. Sporimo politiku koja aplauz za bazen koristi kao dimnu zavjesu za kašnjenje škola. Djeca ne plivaju u priopćenjima. Djeca trebaju klupe, dvorane i gotove zgrade. Sve ostalo je marketing većine.

Resnik, otpad i isti obrazac

Isti obrazac vidi se i na drugim gradskim temama. Veliki projekti najavljuju se kao civilizacijski iskorak, a kritika se proglašava frustracijom. Građani koji pitaju za škole, otpad ili transparentnost nabave dobiju lekciju o „dobrim namjerama“. Namjere ne grade zidove. Rokovi i novac grade.

Zato je današnja skupština važna i onima koji ne žive u Španskom. Pokazuje kako Možemo upravlja pričom: najprije vitrina, onda obrana vitrine, tek na kraju računica. Ako škola kasni, a bazen sjaji, birač mora odlučiti sviđa li mu se ta hijerarhija. Narodni Reporteri smatraju da djeca dolaze prije brošure.