Kongres treći put 220:204 ograničio Trumpove ratne ovlasti prema Iranu. Hrvatska i dalje plaća na pumpi

Američki Zastupnički dom 15. rujna 2026. treći je put izglasao rezoluciju kojom pokušava ograničiti predsjedničke ratne ovlasti prema Iranu. Rezultat: 220 za, 204 protiv. Uz demokrate glasalo je sedam republikanaca. Poruka Washingtonu: rat koji traje od kraja veljače više nije konsenzus, čak ni unutar Trumpove stranke. Za Europu i Hrvatsku poruka je još oštrija. Dok se u Kongresu broje glasovi, na pumpi se broje centi.

Što točno piše u rezoluciji

Riječ je o H.Con.Res. 93, kojom Dom traži povlačenje američkih snaga iz neprijateljstava s Iranom, uz uske iznimke samoobrane, osim ako Kongres ne odobri silu. To nije mirovni sporazum. To je ustavni podsjetnik da dugi rat bez jasnog kongresnog mandata ima političku cijenu. Treći put u Domu znači da pritisak ne jenjava.

Sedam republikanaca koji su prelomili: Thomas Massie, Brian Fitzpatrick, Warren Davidson, Tom Barrett, Mariannette Miller-Meeks, Zach Nunn i Nancy Mace. Nisu „anti-Trump klub“ u klasičnom smislu. To su glasovi koji vide trošak, rizik eskalacije i umor birača. Dom može glasati. Bijela kuća i Senat i dalje drže ključeve.

CBO: 38 milijardi do kolovoza, 2 do 3 milijarde mjesečno

Kongresni ured za proračun (CBO) procijenio je da je rat s Iranom do 1. kolovoza 2026. već potrošio oko 38 milijardi dolara. Nastavak košta još oko 2 do 3 milijarde mjesečno. To su brojke koje ulaze u deficit, u nabavu streljiva i u inflacijski tlak. Amerika to može printati dulje od Europe. Europa to plaća kroz energiju, lanac opskrbe i političku nestabilnost.

Rat formalno traje od 28. veljače. Pol godine udara, sankcija, pomorskih incidenata i diplomatskog zastoja. Svaki mjesec bez deeskalacije dodaje još milijarde u Washingtonu i još jedan sloj rizika u Zagrebu, Budimpešti i Berlinu.

Kritika dugog rata i izraelske maksimističke linije

Narodni Reporteri ne slave američke demokrate. Ali činjenica je da dugi rat s Iranom, guran i izraelskim maksimističkim ciljevima, nije donio ni stabilan Hormuz ni jeftiniju energiju. Donio je potrošene magacine, napete saveznike i račun koji stiže civilima. Kad Dom treći put kaže „dosta“, to nije slabost. To je priznanje da sila bez političkog kraja jede vlastitu koaliciju.

Senat ostaje malo vjerojatna prepreka za konačno usvajanje u ovom obliku. Proceduralne blokade i stranačka disciplina i dalje štite izvršnu vlast. Ali svaki Domov glas mijenja narativ: rat više nije tabu za unutarstranačku kritiku.

Što to znači za Hrvatsku

Hrvatska ne šalje brigade u Zaljev. Hrvatska šalje novac na pumpu. HNB je već u projekcijama povezao usporavanje i inflacijski rizik s iranskim frontom. Saudijski otkazi, poremećaji u opskrbi i cijena nafte iznad psiholoških granica nisu „svjetska rubrika“. To je hrvatski standard života.

Dok se u SAD-u vodi ustavna bitka oko War Powers, u Zagrebu se vodi kućni budžet. Zato ovu vijest ne čitamo kao američki unutarnji derbi. Čitamo je kao upozorenje: što duže traje rat koji hraniti Izrael i američki kompleks, to skuplje plaća mali europski potrošač.

Zaključak

220 prema 204. Treći put. Sedam republikanaca. 38 milijardi do kolovoza. Još milijarde svaki mjesec. Senat vjerojatno koči. Hormuz i dalje gori. Hrvatska i dalje puni spremnik. Kongres je poslao signal. Račun još nije storniran.

Važno je razdvojiti dvije stvari. Domov glas ne zaustavlja odmah bombe. Ali ruši mit da je rat neupitan. U američkom sustavu War Powers debata često kasni. Ovdje kasni, ali barem postoji. Europa, koja plaća kolateralu, takvu debatu često nema: samo sankcije, izjave i računi.

Hrvatska vanjska politika mora gledati interes građana: stabilnu energiju, miran Jadran i otvorene trgovačke putove. Dug iranski rat koji hrani maksimističke ciljeve nije taj interes. Zato 220:204 nije samo američka vijest. To je europski alarm.

Izvori: CBS News, Washington Post/The Hill izvještaji o glasanju H.Con.Res. 93; CBO procjene troška rata s Iranom.