Štimac vs Severina oko Like: on traži sanaciju i kazne, ona zove narod na hod

Uoči prosvjeda „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ Hrvatska je dobila estradno-politički okršaj koji i tjednima kasnije reže feedove. Severina je pozvala narod na trg i prozvala Igora Štimca. Štimac je odgovorio dugom objavom: stoji uz građane zagađenih područja, traži hitnu sanaciju, povrat lažno deklariranog otpada i kaznenu odgovornost, ali na prosvjed ne ide jer ga smatra ispolitiziranim. Iza uvreda ostaje stvarni lom: tko smije govoriti u ime Like, i smije li se obrana okoliša odvojiti od ideološkog rata.

Što je svaka strana zapravo tražila

Severina je poručila da smrt, bolest i korupcija nemaju ideološki predznak te da ne postoji ideologija koja podržava zagađenje. Zvala je molitelje, branitelje i sportaše. Tvrdi da su protivnici hoda ili povezani s kriminalom, ili ovisni o vlasti, ili jednostavno glupi. U istoj objavi ušla je u obiteljske i političke biografije, uključujući Štimčeva oca. To je zapalilo sukob.

Štimac je na početku odgovora bio konkretan: stoji uz građane, očekuje hitne mjere, ostavke nadležnih za dozvole, kaznenu odgovornost i pravo Hrvatske da natjera zemlje izvoznice da o svom trošku vrate otpad. Zahvalio je Zvonimiru Troskotu na radu na aferi. Tek potom je krenuo u oštar osobni obračun, obranu oca i ideološke crte: Thompson protiv Bregovića, šahovnica protiv petokrake, bolja Hrvatska protiv jugonostalgije. Ključna politička rečenica ostaje ona o ispolitiziranom prosvjedu kao igri „Možemo–Ne možemo“.

Zašto je sukob važniji od uvreda

Lika neće biti čišća zato što je netko bolje napisao status. Bit će čišća ako se ispune točke oko kojih, ironično, oboje donekle glume suglasje: maknuti otpad, kazniti mrežu, zaštititi vodu. Razlaz je u metodi. Severina vjeruje u masovni hod i javni pritisak. Štimac vjeruje u institucije i glas na izborima, uz sumnju da trg hijacka ljevica. Oba straha imaju korijen u stvarnosti. Trg bez kontrole lako postane miting. Institucije bez pritiska lako zaspu.

Narodni Reporteri ne biraju „tim Severina“ ni „tim Štimac“. Biramo tim sanacije. Kad Štimac traži povrat otpada u 30 dana i kazne, to je čvrst program. Kad Severina traži zakon da više ne uđe ni gram tuđeg opasnog otpada, to je također čvrst program. Kad se rasprava svede na tko je čiji otac i tko voli koje boje, Lika gubi.

Politički kontekst: tko hijacka bijes

Možemo i dio SDP-a pokušali su moralno prisvojiti prosvjed. Istodobno Zagreb vuče vlastite otvorene račune otpada. Štimac to otvoreno zamjera Severini pitajući zašto nije jednako glasna oko Jakuševca. Pitanje je legitimno. Ekologija na selektivnoj karti nije ekologija. S druge strane, odbacivanje svakog hoda kao „ljačkog teatra“ može biti izgovor za status quo. Građanska inicijativa iz Gospića pokušala je držati program bez stranačkih govora. To je bio zdrav refleks. Mediji su ipak više voljeli Severinu i Štimca nego piezometre.

U anketama je otpad postao tema broj 1. Zato ovaj sukob nije gossip. To je ogledalo rascijepljene Hrvatske: svi tvrde da vole Liku, a onda se bijes pretvara u kulturološki rat. Dok traje rat, kamioni i papiri i dalje mogu raditi svoje.

Kako izaći iz cirkusa

Prvo: odvojiti osobne uvrede od operativnih zahtjeva. Objaviti plan sanacije, monitoring i model naplate onečišćivača. Drugo: zakonski zatvoriti rupu za lažno deklarirani uvoz. Treće: ne dopustiti da bilo koja stranka privatizira građanski bijes. Četvrto: javne osobe neka biraju: ili pomažu konkretnim zahtjevima, ili šute. Peto: mediji neka vrate fokus na tone i analize, ne na „tko je koga smrvio“.

Štimac i Severina ostaju simptomi, ne lijek. Jedan nudi institucijski put i sumnju prema trgu. Druga nudi trg i sumnju prema institucijama. Lika treba oboje: pritisak i provedbu. Sve dok Hrvatska bira estradni derbi umjesto bagera, otpad ostaje. Narodni Reporteri zatvaraju priču istom mjerom: tko makne tone i kazni mrežu, pobjeđuje. Tko pobijedi samo u komentarima, gubi Liku.