JAVNI NOVAC ZA ANTIHRVATSKU PROPAGANDU: TERŠELIČ NA PUPOVČEVOJ VIDI

Na Vidi, audiovizualnom kanalu Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, večeras je kao gošća sjedila Vesna Teršelič. Predstavljena je meko, kao mirovna, ekološka i feministička aktivistica. Kao žena koja „korača prema pravdi“. To je maska. Iza nje stoji Documenta, mreža iz koje je izašao kadar Možemo, i godinama treniran napad na Domovinski rat, branitelje i hrvatsko državno pamćenje. I sve to, barem kad je Vida u pitanju, o trošku hrvatskog proračuna.

Vida nije privatni blog. Riječ je o mediju Srpskog narodnog vijeća koji iz državnog proračuna ubire gotovo milijun i pol eura godišnje. Javni novac. Hrvatski novac. Za produkciju koja hrvatsku javnost uči da je Teršelič hrabra mirovnjakinja, a da su svi koji je kritiziraju „nacionalisti“ i „torsko blejanje“. To nije novinarstvo. To je ideološka pranje-mašina plaćena iz zajedničke kase.

Što je Vida rekla, a što je namjerno izostavila

Vida je ispričala životopis: Svarun, Zelena akcija, Centar za ženske studije, Centar za mirovne studije, Antiratna kampanja Hrvatske, Documenta. Nagrade. Etikete. Prijetnje. Sve u tonu svetice civilnog društva. Izostavljeno je ono zbog čega Hrvati Teršelič i Documentu poznaju iz prakse, ne iz marketinških opisa.

Prvo: 2012. Teršelič je javno negodovala zbog oslobađajuće haške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Dok je Hrvatska slavila pravdu i čast Oružanih snaga, ona je žalila. Domovinski rat u tom okviru nije obrana od agresije. Domovinski rat postaje mjesto sumnje, krivnje i političkog pritiska. To nije „suočavanje s prošlošću“. To je selektivno suočavanje: Hrvati doli, komunistički zločini gore, ili nigdje.

Drugo: Documenta godinama glorificira partizanski pokret i komunističku revoluciju, a istodobno sitnom češlju prelazi hrvatske snage u Domovinskom ratu. Partizanske likvidacije, strahovlada i totalitarizam po uzoru na SSSR iznenada postaju slijepa pega. Hrvatski generali, politički vrh i branitelji postaju trajna meta. Dvostruki standard nije greška. Dvostruki standard jest metoda.

Mreža iz koje je izašao kadar Možemo

Vida „zaboravlja“ i političku genealogiju. Iz udruga koje Teršelič nabraja kao mirovne medalje izašao je kadar Možemo. Rada Borić među osnivačicama Centra za ženske studije. Tomislav Tomašević predsjednik Zelene akcije. Sandra Benčić i Gordan Bosanac godinama u Centru za mirovne studije, udruzi koja otvara granice i napada hrvatsku policiju zbog navodnog nasilja nad ilegalnim migrantima. Sama Teršelič suosnivala je Novu ljevicu, stranku koja je kasnije ugrađena u Možemo.

To nije slučajni popis. To je infrastruktura: udruge, mediji, priopćenja, mainstream amplifikacija, pa stranka. Najprije „civilno društvo“. Potom politika. Na kraju vlast u Zagrebu. Documenta i sestrinske organizacije nisu neutralni arhivi. One su inkubator. Možemo nije došao niotkuda. Došao je iz te škole.

„Noću će dolaziti po nas“: lažni strah o tuđem trošku

Teršelič na Vidi ponavlja formulu o tome koliko je blizu situacija u kojoj će „noću dolaziti po nas na vrata“. To je jezik panike. Fašizacija. Strah. Moralna ucjena. Aktivistica koju godine hrane državni i lokalni novac, čija priopćenja prepisuju veliki mediji i za kojom trče fotoreporteri, glumi progon. Istodobno veliča povijesni režim koji je doista slao ljude po noći na vrata. Za Documentu ta prošlost nije tema. S tom prošlošću nema suočavanja.

Hrvatska ima Vladu, Zagreb vodi Možemo, predsjednik je Zoran Milanović. Tvrdnja da smo na rubu noćnih odvođenja nije dijagnoza. To je oružje postkomunističke i postjugoslavenske elite koja svoje privilegije brani vikom o fašizmu. Tko im dira status, odmah je ustaša. Tko brani Domovinski rat, odmah je prijetnja. Tko traži kraj financiranja antihrvatskog narativa, odmah „napada manjine“.

Pupovčeva Vida i hrvatski porez

Srpsko narodno vijeće i Vida dobivaju golem novac iz proračuna. Uvjeti javnih poziva Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina nisu formulirani kao dozvola za trajnu ideološku kampanju protiv hrvatskog pamćenja. Ipak, kanal Pupovčeve infrastrukture večeras diže na pijedestal aktivisticu koja više od dva desetljeća blati branitelje i iskrivljuje Domovinski rat. O našem trošku. Dvostruko.

Akademici i hrvatski povjesničari na to upozoravaju godinama. Država prečesto ne reagira uskratom sredstava. Umjesto toga, porezni obveznik plaća i Documentin okvir i Vidinu reklamu za taj okvir. Hrvatska se brani 1991. Oružjem. Danas se mora braniti i u medijskom ratu, jer batina više nije samo u Beogradu. Batina sjedi u studiju plaćenom iz Zagreba.

Poruka je jasna

Teršelič na Pupovčevoj Vidi nije epizoda o „dijalogu“. To je pokazna vježba: javni novac, antihrvatska propaganda, Domovinski rat na meti, Možemo u genealogiji, Documenta u centru. Mirovna etiketa služi da se kritika unaprijed proglasi mržnjom. Hrvatska ne duguje tu etiketu. Hrvatska duguje istinu braniteljima, žrtvama i državi koja je obranjena krvlju, ne priopćenjima.

Dok Vida iz proračuna proizvodi svetice civilnog društva, hrvatska javnost mora zvati stvari pravim imenom. Vesna Teršelič nije mirovni ukras. Documenta nije neutralni arhiv. Pupovčeva Vida nije običan kanal. Ovo je sustav. I taj sustav hrvatski narod plaća da bi ga se učilo sramiti vlastite pobjede.