Sezona tražila 65.000 radnika, u turizmu izdano skoro 40.000 dozvola strancima. Model ovisnosti

Brojke su jasne i neugodne. Za turističku sezonu u Hrvatskoj trebalo je oko 65.000 sezonskih radnika. Samo u prvih šest mjeseci ove godine u turizmu i ugostiteljstvu izdano je više od 39.000, gotovo 40.000, dozvola za boravak i rad stranih državljana. To nije usputna statistika. To je dijagnoza modela: Hrvatska sezona stoji na uvozu radne snage, dok domaća mladež odlazi.

Mediji to često pakiraju kao tehnički problem. "Treba nam ljudi." "Bez stranaca nema sezone." Suverenistička čitanje ide dalje: zašto je država dopustila da joj ključni sektor postane strukturno ovisan o uvozu, i tko profitira od priče da je to jedini mogući put?

65.000 potrebnih, gotovo 40.000 dozvola. Ovisnost u brojkama

Procjene Hrvatske gospodarske komore i turističkih udruženja već mjesecima govore o oko 65.000 sezonskih radnika. Hotelijeri su za ovu sezonu tražili približno 5.000 ljudi više nego lani. Domaće tržište ne pokriva ni približno taj volumen. Većina dolazi izvana.

Jutarnji list bilježi da je u turizmu i ugostiteljstvu u prvih šest mjeseci 2026. izdano više od 39.000 dozvola za boravak i rad stranih državljana. Na listi traženih zanimanja dominiraju pomoćni kuhari, pomoćni konobari, čistači, sobari. To su poslovi na kojima se sezona lomi. I to su poslovi na kojima se vidi koliko je model krhak: bez kontinuiteta domaćeg kadra, svaka sezona postaje hitna nabava ljudi.

Ranije procjene sektora govorile su da bi od 65.000 tek oko 15.000 mogli biti domaći, a ostatak strani. Bez obzira na točne omjere po mjesecu, smjer je isti: Hrvatska više ne planira sezonu kao nacionalni projekt, nego kao logističku operaciju uvoza.

Dok mladi odlaze, vrata se širom otvaraju

Paralelna priča je demografska. Hrvatska mladež godinama odlazi zbog plaća, stambene neizvjesnosti i osjećaja da se država ne bori za njih. Umjesto da se prvo riješi zadržavanje svojih, politička i gospodarska elita sve češće odgovara: dovedimo strance. To je kratkoročno mazanje rane, dugoročno stvaranje ovisnosti.

Antiimigrantska, suverenistička kritika ovdje nije mržnja prema radniku koji je došao zaraditi. Kritika je usmjerena na politiku koja narod pretvara u prolaznu varijablu, a identitet, jezik i društvenu koheziju tretira kao nevažne detalje uz bilancu hotela. Kad se broj dozvola mjeri desecima tisuća, a kapacitet škola, zdravstva i stanovanja ne prati tempo, država se igra vatrom.

Mit "bez stranaca ekonomija umire"

Najopasnija rečenica u ovoj debati glasi: bez stranaca ekonomija umire. To je ucjena, ne analiza. Ekonomija koja umire bez stalnog uvoza radne snage nije zdrava ekonomija. Ona je model jeftine sezone, niskih očekivanja prema domaćem kadru i političke lijenosti da se riješe plaće, smještaj i uvjeti zbog kojih Hrvati neće na Jadran raditi.

Naravno da turizam treba radnike. Naravno da dio stranih radnika ostaje dio stvarnosti. Ali pretvaranje te potrebe u ideološki program otvorenih vrata, bez gornjih granica i bez pitanja o assimilaciji, vodi u gubitak kontrole. Suverena država prvo pita: koliko možemo apsorbirati? Što ostaje od jezika, reda i zajednice? Tek onda potpisuje dozvole.

Možemo! i ljevica: otvorena vrata bez računa

Možemo! i šira ljevica u pravilu guraju narativ otvorenosti bez tvrdih granica. Migracije se moraliziraju, kapaciteti se ignoriraju, a kritičari se etiketiraju. SDP često ide istim smjerom: više prava, manje pitanja o identitetu. U praksi to znači pritisak na sustav koji već puca u stanovima, školama i bolnicama, dok se na obali sezona spaja s uvozom radne snage kao da je Hrvatska hotel, a ne narod.

Oštra kritika te politike nije ekstrem. Ekstrem je pretvarati Hrvatsku u prolaznu radnu zonu bez suverenističkog filtra. Prohrvatska linija traži obrnuti redoslijed: prvo domaći, prvo zadržavanje mladih, prvo uvjeti zbog kojih Hrvat ne bježi, a tek onda kontrolirani, ograničeni uvoz tamo gdje je stvarno nužan.

Što treba reći naglas

65.000 potrebnih sezonskih radnika i gotovo 40.000 dozvola u turizmu u pola godine nisu uspjeh "otvorenosti". To je alarm. Alarm da je model sezone postao ovisan o strancima, dok politika odbija govoriti o cijeni koju plaćaju hrvatski gradovi, hrvatski jezik i hrvatski identitet.

Narodni Reporteri ne kupuju priču da je jedini izbor između praznih hotela i neograničenog uvoza. Treći put postoji: suverena kontrola migracija, pritisak na plaće i uvjete, demografska politika koja zadržava svoje, i jasan otpor ljevici koja otvara vrata bez da pita stane li Hrvatska u taj eksperiment.

Izvori: Jutarnji list, Večernji list