Poetic Bridge i Yugoslav Songbook: 1.600 eura za jugoslavenski okvir u Trešnjevci

U Zagrebu se 19. i 20. rujna 2026. održava Poetic Bridge Festival, novi međunarodni festival poezije i umjetnosti u Centru za kulturu Trešnjevka. Mjesto nije politički neutralno: CK Trešnjevka pod upravom je Grada Zagreba, odnosno vlasti Možemo!, a za ravnateljicu postavljena je feministkinja Dorotea Šušak. Festival povezuje poeziju, prijevod, glazbu, fotografiju, ples i radionice, uz umjetnike iz Hrvatske, Mađarske i Sjeverne Makedonije.

Iz programa Međunarodne kulturne suradnje za 2026. Centru za kulturu Trešnjevka za taj festival odobreno je 1.600 eura. Iznos je skroman. Poruka nije. U programu se ističe projekt Vesne Pisarović Yugoslav Songbook, jugoslavenska pjesmarica kao suvremena interpretacija popularne glazbe nekadašnjeg jugoslavenskog prostora.

Što točno financira program

Poetic Bridge prezentira se kao festival „mostova“ među jezicima i kulturama. Regionalni, postjugoslavenski sloj nije skriven. Yugoslav Songbook festival opisuje kroz sjećanje, identitet i „zajedničko glazbeno nasljeđe regije“. Sam naziv nije poetska metafora. Riječ je o jugoslavenskoj pjesmarici. U Hrvatskoj 2026. to nije bezazlen branding.

Suradnja s Institutom Liszt i Makedonskim kulturno-informativnim centrom legitimna je kao međunarodna razmjena. Sporna je odluka da se javnim novcem, makar i simboličnim, potpisuje okvir koji jugoslavensko nasljeđe ponovno pakira kao zajednički regionalni prostor izvan hrvatskog nacionalnog okvira.

Trešnjevka, Možemo! i kulturna infrastruktura

Lokacija nije slučajnost. Centar za kulturu Trešnjevka dio je zagrebačke kulturne mreže pod Možemo! kadrom. Dorotea Šušak kao ravnateljica simbolizira liniju: feministički i lijevi kulturni pečat, regionalizam, jugoslavensko sjećanje kao „cool“ identitet. Grad Zagreb pod tom upravom godinama gradi infrastrukturu u kojoj je hrvatski suvereni okvir često sumnjiv, a jugoslavenski nostalgijski sloj dobrodošao.

Kad takav prostor dobije i državnu potporu za program s Yugoslav Songbookom, nastaje dvostruki pečat: lokalna Možemo! scena plus ministarski redak u tablici financiranja. Građani imaju pravo pitati kriterije. Kakvu sliku regije država želi potpisati javnim novcem?

Jugoslavija nije neutralna riječ

Umjetnička sloboda postoji. Netko smije pjevati što želi. Državno financiranje nije privatna zabava. Riječ „Jugoslavija“ u hrvatskom javnom prostoru nosi težinu agresije, jednopartijskog terora i negacije hrvatske državnosti. Pretvarati to nasljeđe u „zajedničku pjesmaricu“ bez političkog konteksta nije nevina nostalgija. To je kulturni gest koji briše granicu između države koja se izborila za neovisnost i prostora koji ju je htio utišati.

Zato 1.600 eura nije priča o proračunskoj stavci. To je priča o signalu. Signal kaže: regionalno povezivanje poželjno je i onda kad se zove jugoslavenskim imenom. Hrvatska kulturna politika treba regionalnu suradnju. Ne treba jugoslavenski rebranding pod krinkom mostova.

Što tražimo umjesto šutnje

Tražimo jasne kriterije međunarodnih kulturnih natječaja. Tražimo da se projekti s eksplicitno jugoslavenskim okvirom obrazlažu javnosti, ne samo internoj komisiji. Tražimo da se Možemo! infrastruktura u Zagrebu ne tretira kao automatski partner čiji ideološki pečat nitko ne smije imenovati.

Poetic Bridge može biti festival poezije. Yugoslav Songbook može biti privatni glazbeni projekt. Problem nastaje kad se to dvoje spoji s javnim novcem i s političkim prostorom Trešnjevke. Hrvatska zaslužuje kulturu koja gradi mostove prema svijetu, a ne mostove natrag u jugoslavenski okvir. Suverenost se brani i u koncertnim programima, ne samo na granicama.

Umjetnost smije, država mora birati

Nitko razuman ne traži policiju na koncertu. Traži se odgovornost naručitelja javnog novca. Ako program eksplicitno nosi jugoslavenski naziv, kriterij financiranja mora biti javno obrazložen. Ako se festival odvija u prostoru pod Možemo! upravom, politički kontekst nije „napad na kulturu“. To je opis stvarnosti.

Hrvatska može i treba surađivati s Mađarskom i Sjevernom Makedonijom. Može zvati pjesnike, prevoditelje i glazbenike. Ne mora za to koristiti brend Jugoslavije. Postoje hrvatski, europski i univerzalni okviri koji ne relativiziraju državnost. Yugoslav Songbook nije jedini mogući most. Zato je izbor tog naziva u programu s državnom potporom politički gest, ne tehnička sitnica.

Devetnaesti i dvadeseti rujna pokazat će program. Pitanje za Ministarstvo i za Zagreb ostaje prije i poslije: zašto baš taj naziv, zašto baš taj prostor, i zašto javni pečat na nostalgiju koja Hrvatskoj nije bezazlena.