Voltino: profesor Božurić posjetio ranjenog učenika na Rebru. Na rubu suza

Profesor Mario Božurić u petak, 18. rujna, posjetio je u KBC-u Zagreb na Rebru učenika kojeg je tjedan dana ranije, u napadu nožem u Elektrotehničkoj školi u Voltinom, pomogao spasiti. S njim je bila predsjednica udruge Roditelji za djecu Helena Ančić. Susret je, prema njegovim riječima, protekao na rubu suza. To je bio njihov prvi susret nakon napada koji je Zagreb natjerao da opet gleda što se događa u hodnicima srednjih škola.

Božurić je novinarima rekao da se dječak dobro oporavlja i da sve ide u pozitivnom smjeru. Osobno nije razgovarao s liječnicima, ali mu je majka ranjenog učenika potvrdila da oporavak napreduje prema očekivanjima. Učenik je u bolničkoj sobi zahvaljivao profesoru što mu je spasio život. Profesor je uzvratio zahvalu njemu.

„Mislio sam da ću se rasplakati“

Profesor je priznao da je još dan ranije razmišljao kako će izgledati ponovni susret. „Iskreno, mislio sam da ću se rasplakati kad uđem unutra. I on je bio vrlo emotivan,“ rekao je. Dječak mu je nekoliko puta zahvalio. Božurić ga je nazvao velikim borcem i poručio da zahvaljujući njegovoj snazi i energiji oporavak ide u ovom smjeru. Takve rečenice ne dolaze iz pressice. Dolaze iz hodnika u kojem je netko držao nož, a netko drugi odlučio utrčati.

Podsjetimo na činjenice napada. Učenik je nožem ozlijedio drugog učenika i spremačicu, a pokušao je ozlijediti i još jednu zaposlenicu. Djelatnici škole, među njima i Božurić, uspjeli su napadača svladati i zadržati do dolaska policije. Božurić je, unatoč savjetima da se udalji, utrčao u zgradu dok su djeca bježala. U zemlji u kojoj se herojstvo često svede na floskulu, ovaj je čovjek odradio ono što institucije nisu stigle spriječiti.

Škola i dalje u kriznom režimu

Božurić se vratio na nastavu, ali atmosfera u školi nije uobičajena. U školi i dalje djeluje krizni stožer. Djelatnicima i učenicima dostupna je pomoć. Provode se mjere koje škola i nadležna tijela smatraju nužnima nakon napada. To nije „povratak u normalu“. To je škola koja još broji posljedice.

Profesor s 40 godina staža kaže da nikada nije doživio ništa slično. „U školi ne. Nikada. Ni blizu.“ Posebno ga je pogodila hladnoća napadača: način na koji mu je hladno izgovorio što je učinio kolegi. „Mogu reći da sam možda malo izgubljen. Sve to djeluje kao da je bio neki nestvaran događaj,“ rekao je nakon izlaska iz bolnice. Hladnoća nasilja u prvom tjednu nastave nije nestvarna. Ona je dijagnoza.

Nulta tolerancija mora biti praksa

Božurić je podsjetio da su učenici povezani s događajem tek započeli obrazovanje u Elektrotehničkoj školi. Bio je to tek prvi tjedan nastave. „To su neki obrasci ponašanja koje su očito donijeli sa sobom,“ zaključio je. U školi se, kaže, uvijek inzistiralo na nultoj toleranciji prema nasilju, što se posebno naglašava novim učenicima. Fraza „nulta tolerancija“ bez kontrole ulaza, bez sankcija i bez roditeljske odgovornosti ostaje plakat na zidu.

Hrvatska javnost ima pravo tražiti više od sućuti i kriznih stožera. Treba jasnu odgovornost: tko je znao, što je propalo u prevenciji, kako se nož našao u školi i zašto se hladnoća nasilja pojavila već u prvom tjednu. Emotivni posjet profesora ranjenom učeniku nije kraj priče. To je podsjetnik da herojstvo pojedinca ne smije biti zamjena za sustav koji štiti djecu prije nego što krv poteče hodnikom.

Što država mora odraditi

Sigurnost u školama nije ideološka tema. To je minimum civilizacije. Kontrola pristupa, sankcije nasilju, brza reakcija policije i pravosuđa, podrška žrtvama i nastavnicima koji ne bježe. Dok se to ne sredi, roditelji će ujutro ispraćati djecu s istim strahom koji je u Voltinom prestao biti teorija.

Ranjeni učenik se bori. Profesor koji je utrčao dok su drugi bježali ostao je uz njega i u bolnici. To je mjera čovjeka. Mjera institucija tek dolazi. Hrvatska je dužna odgovoriti djelom, ne samo vijencem sućuti.

Izvori: Jutarnji list, Večernji list, Dnevno.hr, 18. rujna 2026.