Prosvjed pred Elektrotehničkom: Božurić — učenici hrabriji od nastavnika, „Rambo“ samo zaključava vrata

Ispred Elektrotehničke škole u Zagrebu u ponedjeljak, 14. rujna 2026., okupilo se nekoliko desetaka učenika s transparentima, roditelja i građana koji više ne vjeruju pločama „nultog mjesta tolerancije“. Prosvjed udruge Roditelji za djecu došao je nakon napada nožem u školi na Voltinom — drugog takvog u dvije godine, nakon Prečkog. Poruka je oštra: sustav je napisao protokole, a djeca i dalje krvare.

Na transparentu je stajalo: „Smatrate li ovo dječjom igrom?“ Nije. Dok se u Gradskoj skupštini i na portalima Možemo! i SDP-a i dalje drži predavanje o „inkluziji“, „povjerenju“ i „mekim mjerama“, roditelji traže konkretne instrumente: pregled torbi, kaznenu odgovornost od 12. godine i rigorozne sankcije za roditelje čija djeca čine nasilje.

Božurić: učenici hrabriji od nastavnika, „Rambo“ samo zaključava vrata

Mario Božurić, profesor koji je u školskom WC-u spasio napadnutog učenika i s njim čekao Hitnu, obratio se okupljenima bez diplomatskog šećera: „Drago mi je da su učenici danas tu, hrabriji su od mnogih nastavnika koji nisu izašli na prosvjed.“ To je rečenica koja bi trebala sramiti cijeli obrazovni aparat — jer ako se djeca bore za vlastitu kožu, a dio zbornice ostaje kod kuće, onda je moralna hijerarhija već srušena.

Božurić je razbio i mit o „operativnom djelatniku za sigurnost i civilnu zaštitu“ kojeg svaka škola mora imati. „Ovo zvuči kao Rambo, no nisu osmislili koji su njegovi instrumenti djelovanja,“ poručio je. U praksi: osoba koja otključava i zatvara vrata. „Nema razlike je li na ulazu dvije ili dvadeset takvih osoba.“ Dakle — marketing sigurnosti, ne sigurnost.

Sikirica nakon Prečkog: upozorio je, Ministarstvo je pisalo šar stranica

Marko Sikirica, inženjer za sigurnost i otac djevojčice iz razreda s nastradalim dječakom iz Prečkog, nije došao radi floskula. „Došao sam ovdje zbog mladih osoba jer zaslužuju bolju budućnost. Nema se što puno pričati, mora se djelovati. Nakon Prečkog nešto se malo promijenilo.“ I ključno: nakon tragedije upozorio je da je moguć novi napad — i dogodio se.

„Ne može Ministarstvo napisati protokol na šar stranica i reći da se nešto promijenilo,“ poručio je Sikirica. To je točna dijagnoza hrvatskog državnog refleksa: PDF umjesto kontrole ulaza, natpis umjesto ovlasti, komisija umjesto kazne.

Ančić: Fuchs se nije javio majci ni spremačici

Helena Ančić, predsjednica udruge, kaže da prosvjed nije planirala — javili su se nezadovoljni učenici Elektrotehničke. Poruka: „Nijedan učenik ne smije se buditi ujutro s pomisli da će ih netko ubiti. Niti jedan zaposlenik škole ne smije razmišljati o tome da treba razoružati nekog napadača.“ Kritizirala je ministra obrazovanja Radovana Fuchsa što se od napada nije javio majci napadnutog učenika ni napadnutoj spremačici. Kad država šuti pred žrtvom, šalje signal počinitelju.

Goranka Marković: nema mjesta oružju ni TikTok premlaćivanju — ne postati Amerika

Goranka Marković, pomoćnica u nastavi, podsjetila je na ploče „nultog mjesta tolerancije“ iz studentskih dana — i na stvarnost: „U školi nema mjesta oružju, ni snimanju premlaćivanja za TikTok.“ Apelira da se ne dopusti da Hrvatska postane Amerika tipa školskih masakra, i da učenici ne plaćaju životom nemoć institucija. To nije „desničarska panika“ — to je majčinska i profesionalna trezvenost.

Tri zahtjeva — i poruka Možemo!: moraliziranje ne zaustavlja nož

Udruga traži: 1) ovlasti za pregled djece i stvari pri ulasku; 2) snižavanje dobi kaznene odgovornosti; 3) rigorozne kazne za roditelje čija djeca čine nasilje. To su mjere koje „progresivni“ krugovi u Zagrebu automatski označavaju kao „represiju“ — dok istovremeno broje hashtagove o empatiji.

Zagreb pod Možemo! godinama je bio laboratorij soft ideologije: manje autoriteta, više radionica, manje granica, više „povjerenja“. Rezultat? Djeca s noževima, roditelji na ulici, nastavnici koji se ne usude izaći na prosvjed. SDP i Možemo! vole govoriti o „sigurnosti“ kao o osjećaju — roditelji traže sigurnost kao stvarnost: kontrola, sankcija, odgovornost.

Predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić nije držao govor, ali je podsjetio da se 30 godina nije napravilo gotovo ništa osim natpisa „ovo je mjesto bez nasilja“. Natpis ne zaustavlja oštricu. Vaterpolist Vedran Jerković citirao je Ivana Pavla II. o altruizmu — lijepo, ali altruizam bez reda postaje pozivnica za predatora.

Narodni Reporteri stoje uz roditelje i učenike koji traže tvrde mjere, ne uz ideologe koji bi od škole napravili terapijsku grupu. Hrvatska škola mora biti hrvatska, sigurna i autoritativna — ne eksperiment u kojem se djeca bude s mišlju da ih netko može ubiti, a ministar ne nazove ni majku ni spremačicu.