PUPOVAC NA RTS-U POZVAO NA ZAJEDNIČKO OBILJEŽAVANJE OLUJE I ČESTITAO STUDENTSKOJ LISTI

Milorad Pupovac otišao je na Radio televiziju Srbije govoriti o Oluji. Predsjednik SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća za državnu televiziju u Beogradu poručio je da sjećanje na vojno-redarstvenu akciju ne smije biti nastavak rata. I da bi Hrvati i Srbi stradanja iz Oluje trebali obilježavati zajedno.

To nije usputna rečenica. To je politički program. Oluja je operacija kojom je Hrvatska 1995. vratila svoje okupirane krajeve. Pupovac je sada, s ekrana RTS-a, predlaže pretvoriti u zajednički ritual u kojem nestaje razlika između obrane i napada.

Sjećanje koje ne smije ostati slavlje pobjede

„Prvo što bismo najradije vidjeli je da sjećanje ne bude nastavak rata, kao što je to bilo proteklih godina. Da politika sjećanja ne bude zapravo politika održavanja poratnih tenzija, ratne atmosfere i ratnih emocija, kakve su razvijane i kakve se razvijaju posljednjih godina i na hrvatskoj i na srpskoj strani“, rekao je Pupovac.

Formulacija je pažljiva. Ratne emocije stavlja na obje strane, kao da je hrvatsko slavlje pobjede i sjećanje na branitelje isto što i beogradska priča o egzodusu. Domovinski rat nije simetričan događaj. Oluja nije bila nastavak rata. Oluja je bila kraj okupacije.

Pupovac ide dalje. Kaže da bi se trebalo vratiti na razdoblje u kojem su, tvrdi on, ljudi znali što se dogodilo.

„Znali su Srbi za stradanje Hrvata, znali su Hrvati za stradanje Srba. Danas ne znaju. Ne znaju u istinskom smislu ni za vlastito stradanje.“

Hrvatska zna za Vukovar, Škabrnju, Ovčaru, Petrovačku dolu. Hrvatska zna tko je koga napao 1991. i tko je 1995. oslobodio svoju državu. Kad predsjednik SDSS-a s RTS-a kaže da Hrvati „ne znaju“ za stradanje, on ne traži dostojanstvo žrtava. On traži da se Oluja prestane pamtiti kao pobjeda.

Ne spektakl, nego novi okvir

Komemoracije, kaže Pupovac, trebaju biti dostojanstvene i posvećene žrtvama, a ne političkim interesima. Ne kao veliki spektakli, nego kao događaj u kojem će se „suočiti s razornim posljedicama ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije“ i okrenuti budućnosti.

Zvuči meko. U prijevodu to znači: manje hrvatskih državnih slavlja, manje branitelja na pozornici, više zajedničkog jezika u kojem se Oluja gleda kao još jedan od „ratova devedesetih“, a ne kao oslobođenje Hrvatske.

Žrtve zaslužuju dostojanstvo. To nitko ozbiljan ne osporava. Ali dostojanstvo žrtava ne zahtijeva da Hrvatska prestane zvati Oluju svojim imenom.

Čestitka novoj vlasti u Beogradu

Pupovac je u istom razgovoru potvrdio da je imao kontakte s predstavnicima Studentske liste i da im je čestitao izbornu pobjedu. Javno, ne samo u izravnim razgovorima.

„Bilo je kontakata i ono što smo trebali napraviti, to je da čestitamo. To smo učinili javno, dakle ne samo u direktnim kontaktima, nego prije svega javno, kako bismo pozdravili pobjedu, kako bismo poželjeli sreću i Studentskoj listi, studentsko-građanskom pokretu, ali i svim građanima Srbije.“

Srbi u Hrvatskoj, rekao je, pobjedu te liste doživljavaju kao priliku za smanjenje tenzija i veći osjećaj slobode. „Dominantan pogled Srba u Hrvatskoj naklonjen je promjenama i te promjene doživljavamo istovremeno kao priliku za više osjećaja slobode i za nas u Hrvatskoj.“

Poruka je jasna. Dok je u Beogradu bio Aleksandar Vučić, kaže Pupovac, Srbi u Hrvatskoj osjećali su stezanje. Zaoštravanje odnosa, tvrdi, poticalo je nesigurnost i strah, a političke frustracije usmjeravale su se prema Srbima i njihovim organizacijama. Vučićevu vlast optužio je da je stradanje Srba izvan Srbije koristila za jačanje vlastite moći, umjesto za istinsko sjećanje.

Sada, kad Studentska lista preuzima vlast, Pupovac očekuje dijalog, ravnopravno rješavanje otvorenih pitanja i „normaliziranje odnosa između Zagreba i Beograda“.

Ista lista hoće rakete do 300 kilometara

Mir i dijalog lijepo zvuče. Studentska lista u istoj kampanji najavila je i nešto drugo: raketno topništvo dometa od 150 do 300 kilometara i vojni proračun od pet posto BDP-a. Plan je na RTS-u predstavio bivši časnik Luka Ponorac.

S takvim dometom sa srpskog tla pokriva se velik dio istočne Hrvatske. Vukovar i Osijek od granice dijele deseci kilometara, ne stotine.

Pupovac toj listi čestita pobjedu i od nje očekuje mir. Istodobno Hrvatskoj predlaže da Oluju prestane pamtiti kao slavlje pobjede. Jedna strana treba omekšati sjećanje. Druga najavljuje rakete.

To nije sitnica za arhivu. To je okvir koji se nudi Hrvatskoj sa srpskog državnog televizijskog kanala, ustima čovjeka koji u Saboru sjedi kao predstavnik srpske manjine. Oluja ostaje ono što jest: vojno-redarstvena akcija kojom je Hrvatska oslobodila svoje područje. Tko traži da se to sjećanje pretvori u zajednički, simetrični ritual, ne traži mir. Traži da pobjednik zaboravi zašto je pobijedio.